Nakon što je večer prije odgledao dokumentarac o sebi i odradio sarajevske obveze prema poklonicima (beskonačan broj selfija), sutradan se Toni Kukoč pojavio na panelu "Košarka nekad i sad" organiziranom u sklopu 12. konferencije Simposar.
A tu se član Kuće slavnih našao u društvu s trojicom bivših mu trenera – Božom Maljkovićem, Željkom Pavličevićem i Rusmirom Halilovićem, s bivšim igračem Bosne Marijem Primorcem te s legendom splitskih žutih Željkom Jerkovom. A on je "uznemirio" Halilovića ustvrdivši da većina košarkaša Bosne iz njegova vremena nije počela trenirati košarku u tom klubu.
– Nisu to ni Delibašić, ni Varajić ni Radovanović. S druge strane, većina velikih košarkaša Splita iz mog vremena loptati se počela u tom klubu.
Doduše, dvojica velikih su ipak bili došljaci. Prije svega Damir Šolman koji je stigao i Zagreba, ali i sâm Jerkov koji se počeo loptati u Puli. No začudio je Jerkov Halilovića i sljedećom tvrdnjom:
– Ako naše klupske čistačice nisu rekle za nekoga da će postati igrač, to je tako i bilo. Jer one su bile te koje bi vidjele kada je netko dolazio i odlazio u dvoranu, kakvu je svlačionicu za sobom ostavljao i slično.
Premda se ta karikirana izjava nije svidjela ni Željku Pavličeviću, koji je sa Splitom 1991. bio europski prvak, Jerkovljeva teza dobila je podršku i od Kukoča:
– Mi smo imali svojevrsnu tihu upravu, ljude koji su igrali balote po cijeli dan i koji su znali jako puno o košarci. I što su za igrače rekle čistačice, to bi rekli i oni.
Kad smo već kod klinaca, naveo je Kukoč zanimljiv američki podatak.
– U Kennedyjevo vrijeme Amerikanci su donijeli zakon po kojem si, da bi prošao tjelesni, morao moći napraviti 100 trbušnjaka i 20 sklekova, a danas u Americi dvoje od petero djece traži da ne mora sudjelovati na satu tjelesnog odgoja.
A na Kukija se nadovezao Jerkov:
– Studije s UCLA i Berkeleya kažu da su funkcionalne mogućnosti američke djece od 1958. pa do danas pale za 60 posto. Mi smo se penjali po stablima, stalno smo nešto igrali i bili smo motorički osposobljeni i bez ciljanog treninga. Osim toga, kod nas u škole košarke idu ne oni motorički najtalentiraniji nego oni kojima roditelji mogu platiti.
A na tu temu je imao što reći i Željko Pavličević:
– Ako roditelji moraju platiti mjesečnu članarinu od 300 kuna, oni imaju pravo kada pitaju trenera zašto njihovo dijete nije igralo ni minute. Prije toga nije bilo i treneri nisu plaćani iz klupskih članarina. To su elementarne stvari koje se moraju vratiti.
Trofejni trener žutih Božo Maljković također je podastirao zanimljive, ali ujedno i zabrinjavajuće podatke:
– Po ispitivanju Srpske akademije nauka i Srpskog olimpijskog komiteta čak 68 posto djece ima problema s kralježnicom i ravnim stopalima. Samo 12 posto nešto trenira, a tek četiri posto pod nadzorom trenera.
A zašto je tome tako, objašnjavao je Mario Primorac koji već dugo živi u Sloveniji gdje radi s klincima.
– Već 25 godina radim s djecom u školi košarke i primjećujem da zanimanje za sport opada. Kada smo mi 2000. otvorili školu košarke, nije nam bilo potrebno raditi bilo kakvu reklamu, a danas se borimo za svako dijete. Druga stvar je pritisak roditelja. U dokumentarcu o Kukoču Dino Rađa lijepo kaže da je tek nakon drugog osvojenog naslova prvaka Europe s Jugoplastikom počeo razmišljati da bi on od košarke mogao živjeti, a danas, čim neki momak odigra bolju utakmicu, njegovim roditeljima rastu apetiti i kreće pritisak.
A pitanjem mladeži u košarci aktivno se bavi i Rusmir Halilović:
– Posljednjih šest godina bavim se istraživačkim radom o tome kakva će se košarka igrati sutra i od kakvog materijala će se praviti igrači. Mnogo djece gubi cijelu mladost jer ih zavaravaju, a potencijala nemaju. A jako je važno na vrijeme procijeniti tko je za vrhunski sport, a tko samo za rekreaciju.
Otvorio je Jerkov, inače predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca, još jednu temu:
– Bio sam dopredsjednik Splita, kluba koji je 1990. imao proračun od 4,5 milijuna njemačkih maraka kada su Barcelona i Makabi imali po 15 milijuna. Danas moj klub ima 1,2 milijuna eura, a euroligaši ne ispod 20.
Po toj "točki dnevnog reda" uključio se i Pavličević.
– Hrvatska je u Europskoj uniji i država ne smije pomagati klubovima. Srbi imaju sreću da država pomaže klubove koji imaju proračune i po 10 milijuna.
– I 20 milijuna eura – korigirao ga je Maljković i dodao:
– Danas vam puno toga ovisi o političkoj vlasti. Srbija trenutačno ima novca za sport pri čemu bih ja da dio uložimo u nacionalnu ligu, no bez tog novca Partizan i Zvezda nemaju izgleda za doigravanje Eurolige.
Dotaknula su se dvojica posljednjespomenutih još jedne zanimljive teme:
– NBA liga je dosegnula svoj plafon. Recite mi što znači rezultat 145:138. To jest atraktivna napadačka košarka i zato što se obrana prije doigravanja samo pokušava igrati – kazao je Pavličević.
– Ja NBA i ne gledam. Ako mogu birati, uvijek ću izabrati utakmicu Eurolige. Ovo što se tijekom sezone igra u NBA ligi, to je "beach boys" košarka. Ja NBA poštujem kao izvor saznanja, ona će uvijek biti najjača liga, no ondje se 80 posto vremena igra košarka kakvu ja ne volim.
Dok se Hrvatska borila za neovisnost, branitelji ginuli, Kukoč je uživao u Americi. I to je u redu, ali... Hrvati u Americi su organizirali dobrotvorne skupove, prosvjede, javne tribine... Vranković je dolazio na sve, pomagao, lobirao. Rađa je bio prilično aktivan. Kukoč se nije pojavio ni jedan jedini put, nije dao ni jedan jedini dolar, ni jedan dime.