Takve se bitke, naravno, ne dobivaju (samo) fair-play igrom. Europsko prvenstvo 2012. poligon je iznimnog poslovnog potencijala. Tu se vrte milijarde. Stoga je žestoko lobiranje Vlatka Markovića i HNS-a razumljivo. Svima nam je u cilju, zbog razvoja nogometa i prateće infrastrukture, da Hrvatska i Mađarska dobiju EP.
No, lamentiranje o “obvezi Uefe da iz moralnih razloga baš nama mora dodijeliti EP 2012.”, koje plasira Marković, posve je neprimjereno. Zar je hrvatski nogomet moralna vertikala europskog nogometa? Marković pokušava eliminirati Talijane, koji su ljetos zagazili u mutno more namještaljki. Calcio je inkriminiran i to nije sporno.
Međutim, jesmo li baš mi, u odnosu na protukandidate, društvo “nogometnih svetaca” koje jedino ima moralno pravo na konačnu pobjedu? Jer, Talijani su, ipak, nešto poduzeli. Poljaci i Ukrajinci također. Ondje gospoda koja su sudjelovala u malverzacijama pune zatvore i “uživaju” u sankcijama.
Kod nas je priča malčice drugačija. Još aktualni (samo suspendirani) dopredsjednik HNS-a Vlado Zec također sunce promatra kroz rešetke. Što je paradoks svih paradoksa. Jedino se kod nas svojedobno moglo pregaziti javno priznanje nogometnih djelatnika o kupovanju sudaca. Nitko nikad ni za što nije odgovarao. Ne misli valjda netko da u hrvatskom nogometu nikad nije bilo nečistih radnja!
Zato je Markovićevo moraliziranje deplasirano. I sliči na unaprijed kreiran alibi. Ne dobijemo li EP 2012., Marković bi zbog “prljave” Uefe mogao poručiti: “Gospodo, odlazim, ne želim sudjelovati u nemoralnim igrama”. Iako je to samo celofan i plašt...
