Srećko Bogdan, nekadašnji sjajni stoper zagrebačkog Dinama i njemačkog Karlsruhea, dočekao nas je u svom domu, u Murskom Središću, točno na svoj 68. rođendan. Mobitel je stalno zvonio, čestitari su stajali u redu, bilo je poziva iz Njemačke.
– Kad sam prvi put došao u Njemačku nisam znao ni slovo njihova jezika. U osam godina ipak sam nešto naučio. Prva riječ koju sam tamo naučio bila je "šaci". Nju je stalno izgovarao jedan moj suigrač iz Srbije. I nakon jednog treninga svi pod tušem, a ja ga pitam: Šaci, što ćemo danas raditi? On me počeo psovati, a svi igrači me čudno gledaju. Tek sam kasnije saznao pravo značenje te riječi.
Dinamo će biti prvak
O izboru najboljeg nogometaša Hrvatske nije dvojio ni trenutka.
– Luka Modrić. Zar može biti drugačije, i tako već godinama? To je igrač kojeg će teško nadmašiti bilo tko u budućnosti hrvatskog nogometa. Eto, imao sam prilike da mu jedne sezone budem trener u zaprešićkom Interu. Uoči te sezone iz Dinama su na posudbu u Inter došla četiri igrača – Modrić, Ćorluka, Čale i Janjetović. Pozvao sam ih ponaosob u svoj ured i objasnio što od njih očekujem. Neki su mi treneri odmah rekli: Srećko, pa to su igrači Dinama, oni odmah moraju igrati u prvoj postavi. Samo sam ih pogledao i rekao: Zašto bi morali igrati? Luka Modrić mi je u svim pripremnim utakmicama sjedio na klupi. I tako mjesec dana. I onda smo igrali generalku prije početka prvenstva protiv Murske Subote. Netko od standardnih igrača bio je ozlijeđen, mislim da je riječ o Gondžiću i rekao sam Luki: Mali, danas igraš od prve minute. Pokaži sve što znaš, nemoj se bojati. Nakon utakmice mogao sam samo zaključiti – Modrić je igrač koji će kod mene igrati od prve minute. Tu smo sezonu završili drugi, iza Hajduka. Za naslov nam je trebala domaća pobjeda protiv Hajduka, a završilo je 1:1. Da je Dinamo ostavio Modrića i Ćorluku u Interu, bili bismo prvaci, sto posto. Ovako, na polusezoni su vraćeni u Dinamo koji je igrao Ligu za ostanak. Teško mi danas pada propast zaprešićkog kluba, koji je imao velikih ostvarenja, poput osvajanja Kupa 1992. i osvajanja drugog mjesta u Prvoj HNL 2005. godine – prisjeća se tih dana Srećko.
Pratite li danas nogometna zbivanja?
– Ne baš često kako mnogi očekuju. Pogledam tu i tamo neku utakmicu na televiziji, pogledam Dinamo, pogotovo u Ligi prvaka. Evo, ove sezone imamo zanimljivo nadmetanje u HNL-u, a mislim da će na kraju ipak Dinamo biti prvi ispred Hajduka i Rijeke.
U vaše vrijeme u ligi bivše Jugoslavije nije bilo stranaca na klupi, a danas je to uobičajeno pa Dinamo vodi Cannavaro, a Hajduk Gattuso.
– Ako u Hrvatskoj nema trenera koji mogu voditi Dinamo i Hajduk, onda nam je nogomet otišao kvragu.
Kao stoper zabili ste jako puno pogodaka, pogotovo u Dinamu?
– Recept je bio jednostavan. Kada bi bio prekid, korner ili slobodni udarac, Mlinarić bi samo rekao: Čeči naprijed, na skok. Njegove su lopte bile tako precizne da je bilo teško promašiti šut. Naravno, uz pogotke bilo je i obrana vratara, ali i stativa, promašaja. Na zadnjoj utakmici za Dinamo, protiv Hajduka, pobijedili smo s 4:1, a ja sam postigao dva pogotka, jedan iz jedanaesterca, drugi glavom na ubačaj Mlinarića. Utakmica tada nije ni o čemu odlučivala, ali meni je posebno draga jer je bila oproštajna.
Jesu li vam iz Hajduka barem poklonili cvijeće za posljednju utakmicu u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi?
– Ma kakvo cvijeće, nisu ni znali da mi je zadnja utakmica. Sve se to oko odlaska u Karlsruhe brzo dogodilo.
A jeste li i inače izvodili jedanaesterce ili je ovo protiv Hajduka bio nekakav poklon za oproštaj?
– Ne, stalno sam izvodio penale – zaključio je Bogdan.
Prije sedam godina vratili ste se doma, u Mursko Središće. Nije više bilo trenerskih ambicija ili?
– Ma, nije me više zanimao trenerski posao. Počeo sam kao trener u Njemačkoj, u Karlsruheru kao pomoćni, pa sam samostalno vodio Mannheim. Potom je uslijedila ta sjajna sezona u Zaprešiću gdje smo bili drugi i gdje smo igrali Kup Uefe, gdje nas je izbacila Crvena zvezda. Svi se pitaju zašto nisam duže ostao u Zaprešiću. Nisam jer nisam dopustio da se itko miješa u moj posao, a tamo se to događalo. I otišao sam. Prvo u Segestu, potom u Međimurje, a zadnji klub koji sam trenirao bio je Savski Marof. U tom sam klubu izveo jedan dobar trik. Naime, u svakoj su utakmici moji najbolji igrači sjedili na klupi i ulazili bi u drugom poluvremenu, kada je suparnik ostao bez snage. I tako smo nizali pobjede. Kada sam se vratio doma, gradonačelnik Murskog Središća molio me da sjednem na klupu domaćeg Rudara. Meni je igralište tu, na 100 metara, ali rekao sam da neću.
Drži da njegova generacija teško živi. Priznaje da bi vjerojatno i on tako, da nema njemačku mirovinu.
– Mirovine mojih vršnjaka su preniske. Ljudi, kada idu u mirovinu, moraju razmišljati od čega će živjeti jer su im mirovine nedostatne i teško od nje žive. Često, ako mogu, moraju naći dodatan posao da bi mogli preživjeti ove teške situacije. Da nemam njemačku penziju, ja bih tu crkavao. Žalosno mi je što naši umirovljenici, koji su pošteno radili i pošteno zaradili svoje mirovine, imaju tako niska primanja – podijelio je s nama svoja razmišljanja.
Kao klinac uz nogomet je trenirao košarku i rukomet.
– U to sam vrijeme i dobio nadimak Čeči. Svatko je u ulici imao neki kratki nadimak – Zezi, Fifi, Čipi, Cipi... Ispred kuće je bila velika livada gdje sam čak i sam trenirao. U Rudaru sam odmah uzeo dres s brojem devet. Mislio sam da sam rođeni napadač, no dolaskom u Dinamo postao sam stoper.
Ivan Toplak me nije volio
Čečiju se bilježi i naslov prvaka 1982., ali nije odigrao nijedan susret. Naime, Bogdan je u lipnju 1981. otišao na služenje vojnog roka, a godinu dana kasnije kada se vratio Dinamo je već bio prvak. U šali kaže da je njegovo neigranje pomoglo u osvajanju prvenstva. Na inzistiranje kluba, Ćire i Zeke prije svega, Bogdan je upisan u povijesne knjige kao dio momčadi. Za reprezentaciju Jugoslavije debitirao je 1977. kada je Jugoslavija krenula na južnoameričku turneju. Igrali su protiv Kolumbije, Brazila i Argentine koja će godinu dana kasnije postati prvak svijeta. Zapamtili su Argentinci Čečija koji je imao nekoliko grubih startova. Kasnije je izjavio da se držao one 'tko leži, ne bježi.'
– Za reprezentaciju bivše Jugoslavije igrao bih uglavnom samo prijateljske utakmice. Bio sam član reprezentacije koja je igrala na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine. U polufinalu smo pobijedili Alžir s 3:2, a ja sam postigao pobjedonosni pogodak. Ušao sam u igru s klupe. U finalu me izbornik Ivan Toplak jednostavno izostavio u pobjedi nad Francuskom. Više je vjerovao Rožiću i Primorcu – priča Bogdan.
Osobni karton
Srećko Bogdan rođen je 5. siječnja 1957. godine u Murskom Središću. Nastupao je najprije za Rudar iz Murskog Središća, a zatim za MTČ iz Čakovca. Od 1975. godine igrao je u zagrebačkom Dinamu, gdje je ostao do 1985. godine. Za Dinamo je odigrao ukupno 262 utakmice i zabio 34 pogotka. S Dinamom je osvojio prvenstvo bivše Jugoslavije 1982. godine te kupove bivše Jugoslavije 1980. i 1983. godine. U inozemstvu je nastupao za njemački Karlsruhe od 1985. do 1993. godine, gdje je odigrao 242 utakmice i postigao 21 pogodak. Za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 11 utakmica. Prvi je put nastupio 1977. godine u Bogoti protiv Kolumbije, a posljednji put 1983. godine u Luksemburgu protiv Zapadne Njemačke. Za Hrvatsku je odigrao dvije utakmice i postigao jedan pogodak
Bogdanovih deset: Luka Modrić (Real) 10
Joško Gvardiol (Manchester City) 9
Martin Baturina (Dinamo) 8
Ante Budimir (Osasuna) 7
Andrej Kramarić (Hoffenheim) 6
Mateo Kovačić (Manchester City) 5
Luka Sučić (Sociedad) 4
Marko Livaja (Hajduk) 3
Dominik Livaković (Fenerbahče) 2
Petar Sučić (Dinamo) 1
Nešto mi nije jasno! Gdje je Srećko Bogdan izjavio da ON nema dovoljno sredstava za život? Također nije rekao da nogometaši iz njegove generacije loše žive nego je rekao "Mirovine mojih vršnjaka su preniske", po mojem shvaćanju, on misli na ljude njegove životne dobi općenito, ali neki "pročitaju" ono što im paše, a ono što piše jednostavno ignoriraju. Jad i bijeda u glavama nekih komentatora!