On je bio jedan od rijetkih kojem su, kao igraču Crvene zvezde, osamdesetih godina pljeskali i u Zagrebu. Nije to samo zbog njegova poteza, driblinga, lažnjaka... Igračka klasa svakako je bila važna i najčešće je bila razlog da vam se neki igrač svidi. No, Rajko Janjanin svidjet će vam se zbog posebne osobnosti, skromnog pristupa i srdačnosti.
Bivši nogometaš Dinama (1975. – 1979.) i Crvene zvezde (1980. – 1985.) zadnjih je tridesetak godina proveo u Grčkoj, kao igrač i trener. Posljednjih godina bliže je rodnom Karlovcu. Želio je kod Marija Mandića u restoranu XXL opet doživjeti dašak emocije koja mu je i danas posebno u srcu. Zato je okupio posebnu ekipu. Nogometnu priču počeli smo s Grčkom u koju bi se uskoro opet trebao vratiti.
– Najviše sam bio u Panathinaikosu, desetak godina. Tamo me doveo Velimir Zajec 2004. godine. Najprije u omladinsku školu, a potom i u prvu momčad gdje sam radio individualne treninge s igračima. Zajec je ubrzo nakon toga otišao u Portsmouth, a ja sam ostao. Tadašnji predsjednik Giannis Vardinogiannis inzistirao je da ostanem. U tih deset godina bio sam pomoćnik velikim trenerima kao što su Alberto Malesani i Victor Munoz. Malesani je bio u Parmi i baš mi je govorio o svojim utakmicama s Dinamom. Španjolac Munoz igrao je i za Barcelonu. Radio sam sve, od omladinske škole, skautinga, analize protivničkih momčadi... Prošao sam sve razine – počeo je Janjanin.
U vaše doba Panathinaikos je bio naklonjen hrvatskim nogometašima.
– Šest mjeseci radio sam i s Goranom Vlaovićem. Poslije su 2005. godine dolazili Galinović, Andrić, Šerić, Bišćan, nakon njih Rukavina, Pranjić, Schildenfeld, Marić... Pa i Mitu za kojeg su mislili da je Hrvat jer je došao iz Dinama. Sa svima sam ostao prijatelj do današnjih dana.
Zadnjih petnaestak godina Panathinaikos nije uspio pronaći put prema europskoj afirmaciji.
– Gazda kluba nije želio ulaziti u akrobacije. Sjećam se da su ga navijači htjeli smijeniti jer smo stalno bili drugi. Pa i zbog toga što predsjednik nije želio raditi sa sucima. Pa mi smo dva prvenstva izgubili u zadnjim kolima protiv puno slabijih momčadi. Navijači su se pobunili i otjerali ga iz kluba. Zadnjih godina klub tone sve niže. Lani je čak trebao ispasti iz lige... Dužni su jako puno. Naravno da je sve ubrzala i financijska kriza.
Tko je od naših igrača ostavio najbolji dojam u grčkom nogometu?
– Sigurno je to Zajec. Nije bilo takvog igrača. Kasnije su bila velika očekivanja od naših igrača. Da dođete tamo i pitate prosječnog navijača, svi će reći da je Zajec broj jedan.
Koliko ste zadnjih godina uključeni u zbivanja u grčkom nogometu?
– Stalno pratim zbivanja. Zadnje dvije-tri godine otišao sam iz Grčke u Emirate i Saudijsku Arabiju gdje sam bio trener. Ništa se nije promijenilo dolje. Ne vidim izlaz, iako su se malo digli PAOK, AEK i Aris. Panathinaikos i ove godine nema pomaka, vjerojatno će biti lošiji nego lani. Ne nazire se izlaz iz krize. Boli me ta situacija, jer to je veliki klub.
Predah od grčke stvarnosti Janjanin je potražio u Arapskom zaljevu.
Slijedi angažman u Grčkoj
– U Emiratima sam radio u drugoj ligi, tamo sam i upoznao Zlatka Dalića koji je napravio veliki uspjeh. Mi ne znamo kako su veliki klubovi u Arapskom zaljevu. Imaju sjajne uvjete, novac, dolaze dobri igrači... Lani sam bio u Saudijskoj Arabiji u omladinskoj školi. Arabija mi se sviđa. Ima dosta stranaca, igrača i trenera. Posebno me se dojmilo suđenje, svi veliki suci dolaze dolje. Svaku utakmicu sudi sudac s najviše razine europskih i svjetskih prvenstava. Nije slučajan njihov plasman na SP. Katar se već godinama sustavno priprema za SP. Ne kažem da će osvojiti, ali ima dobrih igrača. Naši su treneri traženi dolje.
Krunoslav Jurčić napravio je dobar posao. Ima dosta naših trenera u omladinskim sustavima, Deranja, Butina, Polovanec...Je li to zbog imidža reprezentacije?
– Sada jest. Ali nije reprezentacija prije napravila uspjeh. Ne bi nikada tamo došli ni treneri kao Zoran Mamić da nije bilo Dalićeva uspjeha. Odnosno, naši treneri odavno su dolje cijenjeni. Mario Cvitanović kandidat je za trenera Al Wahde, Ivan Leko je u Al Ainu...
Jeste li ostali u kontaktu s Dalićem?
– Kada se vidimo, pozdravimo se. On sada ima drugih prioriteta. Želim mu sve najbolje. Vidio sam kako radi i trenira. Odličan je trener. Svidjelo mi se što je znao pripremiti momčad u skladu s mehanizmima igre protivnika. To je bila ključna stvar na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Očekuje vas novi angažman u Grčkoj?
– Najvjerojatnije. Imamo jedan klub s Krete u Vardinogiannisovu rodnom mjestu. On financijski podržava tu priču. U perspektivi se vide visoko. Na Kreti sam počeo tu svoju grčku epizodu koja traje trideset godina. Tamo mi je najljepše za život. Tamo sam dobro igrao, rado dolazim. Tamo mi je drugi dom.
Koliko prati klupska nogometna zbivanja na ovim prostorima?
– To mi je oduvijek bilo više od posla. Još od najranije mladosti znao sam sastave svih momčadi napamet, ne samo prvoligaških nego i drugoligaških...
U tom trenutku izdiktirao je nekoliko kultnih nogometnih generacija Dinama, Crvene zvezde, Hajduka...
Kako vam izgleda HNL?
– Malo više pratim Rijeku jer je Igor Bišćan bio moj igrač u Panathinaikosu, a i moj pokojni brat igrao je u Rijeci. Tamo sam se upoznao s nekim njegovim prijateljima. Veliki sam prijatelj Edija Sluge...
Kako mu se čini Bišćanov rad?
– Mislim da će biti veliki trener. Ima nešto. Ne vjerujem da je to samo sreća. Ja sam ga nagovarao da bude trener. Pravi je profesionalac i posvećen je. Ima znanje, bio je u velikim klubovima. Svoje viđenje nogometa nadograđuje, doći će na ozbiljnu razinu. Ima sve preduvjete. Jedan je od boljih ljudi koje sam upoznao u nogometnom svijetu. Imat će bolju trenersku, nego igračku karijeru. Naravno, sve su to sjajni dečki, Andrić, Galinović, Petrić, Rukavina...
Dinamo?
– Prošle sezone izgledao mi je zrelo, europski. Što nije bio slu??aj prethodnih godina. Pitanje je što će biti u novoj sezoni. Svi znamo problematiku i mentalitet, zbog toga će biti teško opet biti na toj razini. Volio bih da uđu u Ligu prvaka, no jako teško... Europska liga bila bi veliki uspjeh.
Važan je kontinuitet
O Dinamu govorimo u Mamićevoj eri i poslije njega.
– Sigurno da je Mamić zaslužan za to. Napravio je velike stvari. Kada sam došao u Zvezdu, najprije sam naučio da je klub iznad svega. Mamić je bio jedan u nizu. Dinamo je bio i ostat će poslije mene, vas, Lamze, Zambate, Bobana, Šukera, Mlinarića, Zajeca...
U kojem smjeru ide srpski nogomet?
– Mentalitet je drukčiji. Stalno se priča o previranjima, namještanjima, kvazivlasnicima, kvazimenadžerima... Drago mi je da se barem Zvezda uspjela izvući. Izborili su Europu, no problem je kontinuiteta. Smanjuju se dugovi, rade tereni, omladinska se škola popravila... Ali ako u kontinuitetu ne ulaziš u Europu, nije dobro. Što imaš od te srpske lige, jedino se utakmice s Partizanom mogu pogledati. Iako, na zadnjem je derbiju bilo 12-13 tisuća gledatelja. Odem jednom godišnje u Beograd, no čini mi se da ni ljude više ne zanima nogomet. Ni reprezentaciju, ni liga. Možda imaju taj naboj zbog Zvezdinih europskih utakmica. A bilo je jako loše stanje. Sjećam se da sam ih prije nekoliko godina zvao na turnir dok sam bio u Panathinaikosu. Rekli su mi da nemaju novca platiti autobus na relaciji od pet kilometara. Bili su na dnu.
Nedavno ste bili u Beogradu?
– To nema veze sa Zvezdom. Već 13 godina sastajem se s bivšim suigračima iz Karlovca, Korduna... Znalo nas se skupiti iz devet država. Iz Karlovca dolazi pet-šest prijatelja.
Karlovac je posebna emocija.
– Boli me sve to. Kada neki stranac prolazi pokraj stadiona, vjerojatno misli da je riječ o prvoligašu. Ali... Tamo sam počeo igrati. U prvoj momčadi igrao sam godinu i pol. Ne znam što bi trebalo napraviti. Karlovac je nekada bio sportski grad, rukometni, košarkaški, nogometni... Nema sada ničega, a nogometni uvjeti su dobri. Ima tamo djece, dvjestotinjak. Kada sam prije dolazio u Karlovac, razgovaralo se o nogometu, a sada ni moji prijatelji uopće ne razgovaraju o nogometu...
Najviše volim gledati Messija
Unatoč lošem gospodarenju sportom, stvaramo puno igrača?
– Sigurno neki klubovi rade dobro, imaju dobre trenere. Talenata imate i u Grčkoj, na Bliskom istoku, ali nisu gladni za uspjehom. Grci ne stvaraju igrače. Ja sam došao u Panathinaikos 2004. godine, kada je Grčka bila prvak Europe. No, ništa nisu profitirali od tog uspjeha. Nisu napravili ni terene, ni stadione, ni ulagali u mlade... Bojim se da ni Hrvatska neće profitirati od uspjeha reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Malo su se popravili travnjaci. Dođem u Kranjčevićevu, to je užas... Pa ni na Poljudu se ništa nije popravilo još od Mediteranskih igara 1979. godine kada sam tamo igrao finalnu utakmicu s Francuskom. Prva je to utakmica na Poljudu. Zadnji put tamo sam gledao HSV s Mladenom Petrićem. Eto, i njega sam trenirao u Panathinaikosu.
A što ga danas intrigira u nogometu? Što voli gledati?
– Messija. Sjećam se, 2005. godine bio sam pomoćnik Malesaniju. Tada smo u skupini Lige prvaka bili s Barcelonom, Werderom i Udineseom. U Panathinaikosu je tada sa mnom radio jedan trener koji je igrao sa Zajecom. On mi je kazao: “Rajko, vidjet ćeš jednog malog, taj će biti strašan igrač”. U Ateni nije igrao, a na zagrijavanju sam vidio jednog dugokosog klinca, tada je imao 17 godina. Trenirka mu je bila prevelika, skupio se... Prolazim pokraj njega i mislim: “Ako će ovaj biti čudo...” U toj utakmici nije ni ulazio u igru. Nakon petnaest dana igrali smo u Barceloni. Bila je to momčad s Ronaldinhom, Larssonom, Marquezom... U toj je utakmici Messi igrao od početka, a prvo poluvrijeme gubili smo 0:4. Bišćan je igrao stopera, Šerić na lijevom krilu. Galinović je na toj utakmici primio pet komada, a to mu je bila jedna od najboljih utakmica. U toj utakmici Messi je zabio prvi pogodak u Ligi prvaka. Nakon utakmice razgovarao sam s Bišćanom i pitao ga kako se taj mali “narugao” s njima. A Bišćan mi kaže: “Rajko, taj će biti najbolji nogometaš na svijetu...” Eto, zato mislim da će Igor biti dobar trener.
A kome se divi od naših igrača s ovih prostora, Luki Modriću, Joviću...
– Ne vjerujem da može dominirati svjetskim nogometom. Ne mislim da je bolji, primjerice, od Griezmanna.
Pa potpisao je za Real?
– Uh, bilo je promašaja i u Realu... Odigrao je jednu pravu sezonu. Odličan je igrač, ali prvu sezonu u Benfici nije igrao pa nije bio standardan ni u Zvezdi. U Benficu se prodao na račun mlade reprezentacije. Prerano je za procjene jer svaki igrač može odigrati jednu sezonu. Vjerojatno će zabijati jer Real igra takav stil. No, ne vjerujem da je top.
Sušić je bio Messijeva razina
Luka Modrić?
– Iznenadio me zadnje dvije-tri godine. Uvijek je bio dobar, no ranije nije bio na toj razini. Na SP-u je odigrao vrhunski. Bio je odličan igrač i prije, ali zadnje dvije-tri godine, to je razina više. Prije četiri-pet godina govorili su da ni za reprezentaciju nije igrao dobro. Šteta što Real ne igra dobro, jer je i zadnju godinu igrao odlično. Sad igra bolje nego prije tri-četiri godine. Mandžukić mi se sviđa kao igrač. Ali, sjetite se, da ste u Hrvatskoj prije SP-a pitali ljude bi li ga uvrstili u momčad, 90 posto njih ne bi. Svi bi Kalinića, Kramarića, Rebića... A Mandžo je na SP-u bio najbolji...
Nekoć davno Janjaninu su postavili slično pitanje o igračima nekog prošlog doba, a on je izdvojio Dejana Savićevića.
– Kada je igrao dobro, jasno je zašto su ga zvali genijalcem. To je ta vrhunska razina o kojoj govorimo. No, ni Savićević nije imao kontinuitet, igrao je svaku petu utakmicu na top razini. Ali kada igra tako, ne možete ga zaustaviti. Imate Messija koji igra deset godina ili Ronaldinha koji je igrao dvije-tri sezone.
Ronaldo?
– To je drugi tip igrača u usporedbi s Messijem. Ja sam uvijek volio prirodni talent. U moje doba to je, u igračkom smislu, bio Safet Sušić.
Tko su bili Janjaninovi igrački uzori?
– Ako govorite o razdoblju od 1975. do 1985. godine, to su Velimir Zajec, Vladimir Petrović Pižon i Safet Sušić. Ispast će da sam sada nekakav diplomat, ali to sam tvrdio i prije raspada Jugoslavije. Sa Safetom sam malo trenirao, igrali smo nekoliko utakmica za reprezentaciju, trenirao sam s Pižonom i Zajecom. Ali kada igrački secirate sve elemente, Zlatko Kranjčar bio je najkompletniji. Zajec nije imao lijevu nogu, isto kao Pižon, ali imali su nešto u sebi zbog čega su dali više nego taj kompletni Cico. Iako, Kranjčar je napravio ozbiljnu karijeru. No, nije on bio tipičan napadač, ni vezni, možda je zbog toga manje igrao u reprezentaciji. Od starije generacije Drago Vabec bio mi je najdraži igrač za suradnju. To je tip igrača sličan Cici, lijeva noga, desna, brzina, nogometna inteligencija...
Kakve vas emocije vežu za to razdoblje u Dinamu?
– Ja sam bio zvezdaš, a moj pokojni brat dinamovac. Imao sam sreću što Dinamo u to vrijeme nije bio tako dobar. Bila je smjena generacije. Bili su to dobri igrači poput Puljića, Jovičevića, Bedija, Kužea, Devčića, Vabeca, Senzena, Bogdana... Tko zna što bi bilo da sam došao u generaciju Kranjčara, Mlinarića...
I u Dinamu i u Zvezdi navijači su ga obožavali. Je li to zbog njegove igračke kvalitete ili nečega drugog?
Bio sam kao Xavi
– Nisam nikada bio sklon bilo čemu izvan zakona nogometa. Sjećam se, kada jedno vrijeme nisam bio standardan u Zvezdi, jedan novinar magazina Tempo nudio mi je da napiše intervju u kojem sam trebao kritizirati trenera ili upravu kluba. Nisam pristao, a onda je on rekao: ‘Neću pisati’. Ja sam bio tehničar, igrač poteza, možda me zbog toga publika voljela, zbog poteza...
S obzirom na to da vas nisam gledao uživo, kako biste mi dočarali kakav ste igrač bili? Tko je to u današnjem nogometu? Nasmijao se...
– Imao sam dosta mana. Ne znam... Imao sam precizan pas, bio brz s loptom. Izgledao sam kao da sam malo ljeniji, ali bio sam brz. Ispast će da se hvalim. Možda nešto kao Xavi po lijevoj strani. Znao sam se onako okretati oko lopte. Možda kao Asanović, da malo ublažim... (smijeh). Naravno i Asanović je bio sjajan igrač. I on je izgledao kao da je spor, ali s loptom je bio brz.
Poteze je Rajko brusio na malom nogometu
– Uvijek sam volio igrati mali nogomet. Sjećam se, na jednoj ekshibiciji u Kutiji šibica, pobijedili smo Hajduk 11:5. Razbili smo generaciju s Mužinićem i Šurjakom. Nakon te utakmice Ante Kuzmić Bekin htio me voditi u SAD da igram mali nogomet. Odbio sam. Jednom, dok sam bio igrač Zvezde, pokojni Josip Kuže zvao me na sličnu utakmicu u Domu sportova. Kada bih igrao za svoje dečke iz Karlovca, publika mi je zviždala. Kuže me nagovarao dugo. Ja ipak prihvatim poziv i dođem. Na početku mi je publika zviždala svaki put kada sam primio loptu. Ja ‘opalim’ neke lažnjake, driblinge, zabijem gol... Publika se malo stišala. Nakon toga, opet dribling, lažnjak, gol... Zovem Kužea da me zamijeni i iziđem iz igre. Sjednem na klupu i utakmica postane nezanimljiva. Nakon nekog vremena čujem povike s tribina: ‘Joža, daj uvedi Rajka, hoćemo Rajka...’ I opet doživim ovacije.
Kojih se utakmica sjeća iz Dinama?
– Sjećam se jedne utakmice protiv Dinama iz Magdeburga. Tamo su nas razbili 2:0. U uzvratu smo rano poveli 1:0. I u jednom njihovu napadu na naš južni gol netko je izveo aut i ubacio loptu u šesnaesterac. Ja kao da sam čuo sučev zvižduk i uhvatio sam loptu rukom. I svi stanu. Sudac Sergio Gonella, koji je sudio finale SP-a 1978. godine, čudno me pogledao i dosudio slobodan udarac za njih iz kojeg smo primili pogodak. Završilo je 2:2 i ispali smo.
S kim ste iz tog doba bili posebno povezani?
– U igri sam se najbolje slagao s Vabecom, a kasnije sam bio cimer s Cicom Kranjčarom.
Tog doba rado se sjećaju nogometni romantičari.
– Nama su u to doba govorili da ne kupujemo skupe automobile, danas je to potpuno drukčije. Bili smo među ljudima, nismo bili privilegirani. Nije bilo žutog tiska, iako ni mi nismo bili cvijeće. I mi smo pili, izlazili, danas si odmah na internetu za pet minuta. Kada smo pobjeđivali, govorili su da smo simpatični kad pijemo, a kada smo gubili, bilo je: ‘Vidi ovih pijanaca...’
Zabijao je i Barceloni...
A čega se sjeća iz doba Crvene zvezde?
– Moj prelazak u to doba bio je senzacija. Tamo sam naučio da je klub iznad svega. No, šok mi je bio što u klubu nikada nisu bili zadovoljni. Kada smo s Dinamom remizirali u Zenici, slavili bismo bod. U Zvezdi pobijediš Radnički Niš 3:1, slabijom igrom, sutradan šefovi silaze i kritiziraju nas: ‘Kakva je to bila igra...’ Nakon svakog remija u gostima imali smo krizne sastanke. Uvijek se tražilo puno više nego u Dinamu. Ako ne igraš dobro, kao da nisi ni pobijedio. Nakon što smo 1980.-1981. osvojili prvenstvo, u Sarajevu u hotelu odsjeli smo na povratku iz Mostara. Igrači su pitali Pižona mogu li popiti pivo. Taman smo naručili kada je došao trener Branko Stanković. ‘Kakvo je ovo ponašanje, što je ovo, miči to sa stolova. Nema pića, u nedjelju igramo s Partizanom...’ Grmio je Stanković. A s Dinamom osvojimo bod protiv Čelika i svi se napijemo u Karaki.
No, bilo je i onih posebnih uspomena.
– Naravno, osjetio sam tu sjajnu atmosferu pred 100 tisuća gledatelja, odigrao neke velike utakmice...
Još se govori o utakmici s Benficom u kojoj je Zvezda gubila 0:2, a Janjanin je ušao na poluvremenu i zabio tri komada.
– Je, Tomo Ivković primio mi je dva komada pa sam ga morao spašavati – smije se Janjanin.
Igrao je i protiv Maradone.
– Izgubili smo protiv Barcelone. To je onaj čuveni Maradonin gol lobom Stojanoviću 1982. godine. Na toj utakmici izgubili smo 2:4. Po dva pogotka zabili smo Šuster, Maradona i ja. Iako smo dva mjeseca prije pobijedili Maradonu u polufinalu turnira u Oviedu koji smo kasnije osvojili.
Ispričao je jednu zgodnu anegdotu s Diegovom Barcelonom.
– Uoči prve utakmice u Beogradu imali smo trening u utorak. Dan prije utakmice. Nije nam bilo jasno zašto nas je na trening došlo gledati nekoliko tisuća ljudi. Pravimo se važni, kao prave zvijezde... No, na pola našeg treninga, svi odlaze s tribina pomoćnog terena. Nije nam bilo jasno što se događa. Svi navijači otišli su na glavni teren gledati Barcelonin trening i Maradonu. Odjednom se javlja Miloš Šestić i viče treneru: ‘Pa daj, idemo i mi gledati Maradonu...’ Otišli smo. I Diego triput vodi loptu od jednog do drugog šesnaesterca i sva tri puta šutne i pogodi gredu.
Kojeg je trenera posebno cijenio Janjanin?
– Prvi trener bio je Branko Čavlović Čavlek, on mi je bio najbolji. Bilo je dosta dobrih trenera, no posebno mi je drag Biće Mladinić. On me, prije nego sam prešao u Zvezdu, htio dovesti u Hajduk. Stalno mi je govorio: ‘Ako se predomisliš, dođi u Hajduk’. Stanković je u Zvezdi bio najpošteniji. Vlatko Marković dao ti je do znanja da nešto značiš. Mirko Bazić bio je radnik koji me s 18 godina stavio u momčad. Bilo je dosta trenera, Gojko Zec, Stevan Miletić, Ivan Toplak... To su sve treneri koji su te mogli nešto naučiti. Tomislav Ivić svakako. Sviđao mi se Branko Zebec kojega sam upoznao 1979. godine. Zadnje kolo izgubili smo prvenstvo, iako ga ja smatram zasluženo osvojenim. Te godine bio je onaj čuveni slučaj Tomić. Osvojili smo 51 bod, više nego što je Ćiro Blažević osvojio 1982. godine – zaključio je Janjanin.
>>> Pogledajte koliko vrijede hrvatski nogometaši
Zahvalan nogometaš no nikad nibe bio zvjezda. Moglo se i bez njega, ali uvjek je pošteno odradio svoj posao na terenu.