Legendarni Dinamov nogometaš, Zagorec iz Donje Stubice, 83-godišnji Željko Matuš više od pola stoljeća živi u Zürichu. Ako je u Dinamu bio ikona, jedan od najznačajnijih igrača s početka 60-ih, kao osvajač prvenstva 1958. i tri Kupa, pa i zlatni olimpijac, srebrni na EP-u, Matuš u švicarskom nogometu ipak nije dosegnuo ovakvu slavu.
– Kada sam 1965. godine potpisivao za Young Fellows iz Züricha, klub koji danas ne postoji, moj je uvjet bio da odmah sa mnom dođe i supruga te da mogu istodobno dok igram raditi kao stomatolog – prisjetio se Matuš, koji je sada na ljetovanju u Novigradu.
Povod razgovoru uzvratna je utakmica 4. pretkola Lige prvaka Dinamo – Young Boys. Pribojavate li se malo švicarskoga prvaka?
– Nadam se da u Dinamu ne gledaju podcjenjivački na Švicarce jer oni su ozbiljna, vrlo dobra momčad. Kada netko tako bodovno deklasira Basel, kao YB u prošloj sezoni, onda oni zaslužuju svaki respekt. No Dinamo ima dobar rezultat, 1:1 izgleda obećavajuće...
>> Pogledajte i navalu za ulaznice na Maksimiru
Najljepši trenuci u Dinamu
Čiji ste navijač u Švicarskoj?
– Poslije Young Fellowsa igrao sam za FC Zürich pa mi je taj klub ostao najbliži, ali ta se privrženost ne može mjeriti s onom koju imam prema Dinamu. To je klub u kojemu sam doživio najljepše trenutke karijere...
Kako vam izgleda današnji Dinamo?
– Ne bih želio da ispadne da ih previše kritiziram, ali teško mi se oteti dojmu kako je Dinamo ipak samo jedna prosječna, osrednja europska momčad. Gledao sam ih protiv Hapoela, kada su slavili 5:0, i tada su izgledali odlično, no pitanje je jesu li takvi dovoljno jaki da izbace Young Boys – kaže Matuš i nastavlja:
– U Dinamu, na žalost, ne vidim velikoga igrača. S užitkom sam ljetos gledao nastupe naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu i divio se Modriću, Rakitiću... Šteta što u Dinamu ne vidim ni sjenu nekoga od njih. Kupuje se igrače za koje nikada nisam čuo i ne mogu vam ni o jednome od njih ništa reći jer ih ne znam. Posljednji kojega sam upamtio bio je Soudani, pravi gol-igrač, napadač koji se izvrsno kretao i majstorski zabijao. Prije njega izvrsne role imao je i Sammir.
Matušu nije promakla ni stalna Dinamova boljka – publika.
– Čitam da će protiv Young Boysa biti pun stadion. Odlično, a gdje je publika na prvenstvenim utakmicama? U moje vrijeme i protiv tuzlanske Slobode bilo je 15-20 tisuća gledatelja, a danas u Maksimiru toliko ne može privući ni derbi s Hajdukom.
>> Pogledajte i kako su igrači Dinama dijelili navijačima vodu
Nostalgični ste prema vremenima Dinama iz šezdesetih?
– Bila su to vremena najjačega Dinama koji je znao nokautirati Bayern u Münchenu ili ravnopravno se nositi s Barcelonom, protiv koje sam igrao čak četiri puta. Mi smo na Nou Campu vodili 3:1, protiv momčadi u kojoj su bili Suarez, Kocsis i Csibor, pa smo se preplašili pobjede i izgubili 3:4.
Miješanje krušaka i jabuka
Usporedba današnjeg i nogometa iz vašega vremena?
– To je miješanje krušaka i jabuka. Za mene su govorili da sam mogao puno trčati, i jesam, ali teško da sam ikada na utakmici pretrčao više od 6-7 kilometara. A danas igrači istrče 12-13, pa i 16 km kao Brozović. Usto, mi smo nekada trenirali četiri puta tjedno, eventualno i subotom. O zaradama nogometaša nekada i sada neću uopće ni govoriti...
Koga priželjkujete Dinamu u skupini, plasira li se u Ligu prvaka?
– Moj je odgovor – Bayern. Nijemci su nam najbliži, imaju našega trenera, velika su svjetska momčad – ističe Matuš.
U svojoj velikoj karijeri Matuš je 1956. godine bio jedan od preteča vatrenih. Jedini je živući hrvatski reprezentativac koji je te godine nastupio u prijateljskoj utakmici protiv Indonezije u Zagrebu.
– Sjećam se te utakmice; nije baš svugdje bila dobro primljena, ja sam postigao prvi pogodak, slavili smo 5:2, a novinski komentari bili su poprilično negativni. Kao, nismo igrali osobito dobro, a mi zabili pet komada – sa smiješkom se prisjeća Željko Matuš, koji je u Švicarskoj više od 30 godina radio i kao radijski sportski novinar na Radiju Zürich.
