Senjanin Maglajlija (52) danas je uspješni rukometni menadžer iz Zagreba. Među igračima itekako cijenjen zbog korektnog, otvorenog pristupa. Naglasak na prvu otkriva rodnu Bosnu, Goražde, Sarajevo i Banjaluku odakle se kao igrač, osvajač Kupa IHF 1991. s tada vrlo jakim Borcem otisnuo prvo u Beograd, a zatim u španjolske klubove. Prvo Cuencu, pa onda onu veliku, Riverinu Barcelonu. Krajem devedesetih dolazi i u Zagreb koji je kasnije vodio i kao trener.
U produkciji Arena Sporta nedavno je na YouTubeu osvanuo sjajan dokumentarni film “1993” u dva nastavka, posvećen utakmici finala prvenstva tada izolirane SR Jugoslavije između Crvene zvezde i Partizana 1993. godine. U krcatoj, zadimljenoj dvorani Pionir majstorica je otišla ne samo u produžetke, već i u lutriju sedmeraca, a Maglajlija je s crno-bijelima osvojio naslov uz ključnu ulogu pritom na isteku regularnih 60 minuta. Film je bio povod i za razgovor na temu tih suludih, nenormalnih godina.
Plaću sam dobivao prvi
Kako je te 1991. pala odluka da iz Banjaluke prijeđete u Partizan?
– Osjećao sam da je sazrelo vrijeme za nove izazove. Borac je meni bio domaći klub, a smatrao sam da trebam krenuti u smjeru većeg profesionalizma. Partizan je te godine tek ušao u Prvu ligu, ali nisam razmišljao o njemu jer sam imao kontakte sa Zagrebom, ali još konkretnije s Proleterom iz Zrenjanina. Zapravo sam trebao ići u Zrenjanin. Sve sam već dogovorio, ali kad sam se vratio s Mediteranskih igara u Ateni i trebao potpisati ugovor, shvatio sam da u njemu nije sve kako smo dogovorili. Naljutio sam se i predomislio. Moj zemljak Kasim Kamenica, koji me vodio i u reprezentacije Jugoslavije, postao je trener Partizana i pozvao da dođem. I to je presudilo u smjeru kluba koji nije bio rukometno prepoznatljiv. Nas nekolicina reprezentativaca bili smo ti koji smo ga trebali dovesti na razinu više.
Partizan je imao dobru ekipu...
– Kao i Zvezda. Došli su igrači iz Borca i drugih klubova. Solidne ekipe, čak i za europske uvjete. Iskreno, mislio sam da u Beogradu nitko ne gleda rukomet. Ali sport je općenito bio dosta popularan. Partizan je postavio realne ciljeve, a mi igrači nastojali smo opravdati novce koji su bili dobri. Zvezda je pak od rukometnih početaka bila institucija, a mi smo to tek htjeli postati. I kroz te utakmice mi smo se izjednačili i sve je kulminiralo u finalu prvenstva 1993. Rukomet je bio jedini sport u kojem su stasali novi reprezentativci koji su još igrali tu ligu i nekako smo mi iskočili u prvi plan. Utakmice su postale kvalitetnije nego u košarci ili nogometu. Prepoznavali bi nas čak i policajci u prometu. Zvezdaš ti piše kaznu, a partizanovac briše, pa se svađaju, pa ih ja mirim.
Tko je bio jači?
– Na papiru Zvezda. Od dvanaest igrača imali su desetoricu koji su nastavili karijere u Europi. Kad bismo vagali, bilo bi 60-40 posto za njih.
Taj finale 1993. godine otišao je u majstoricu treće utakmice.
– Prvu je Zvezda kao domaćin izgubila, a drugu nas je kao gost pobijedila. U trećoj je imala veću podršku navijača. Naboj je bio golem, u Pionir su došle obje navijačke skupine i napravile spektakl. Poslije je u slavlju bačen i suzavac na teren, a u stampedu je nestao sin našeg golmana, mali Petar Đorđić, danas rukometaš.
Zabili ste u seriji raspucavanja...
– Nisam inače od penala, ali morao sam šutirati u trećoj seriji. Cijelo je vrijeme Puljezević branio; velik, jak golman. Taman se približim crti, kad odjednom ide Perić na gol! Što ću sad? Ništa, pucam kako sam zamislio.
U samoj utakmici bili ste u izgubljenoj situaciji. Primili ste gol deset sekundi prije kraja, a onda ste dobili faul na 13-14 metara od gola. Ali u metežu na terenu izveli ste loptu na devet metara od gola!? Jeste li bili svjesni što radite?
– Da sam nešto ciljao... Niti je to moguće predvidjeti. Neki instinkt. Kasnije su me na fini način prozivali da sam lopov (smijeh)! A činjenica jest da Jovanović ne bi zabio s 13-14 metara. Kad je zabio, nije znao za sebe barem deset sekundi.
Maglajlija je bio i reprezentativac te krnje Jugoslavije. Čak je i prošao pripreme za OI u Barceloni kad je stigla odluka da se zabranjuje nastup zbog sankcija međunarodne zajednice.
– Pripremali smo se, ali mi igrači međusobno smo komentirali “ma ništa od toga”. Čak su nam 2-3 dana pred put podijelili i odijela za mimohod. Meni je to bila specifična situacija. Bio sam reprezentativac otprije, a kao sportašu san ti je otići na Igre. Odlučio sam da idem, iako sam znao i što me čeka zbog mojih u Bosni. Kad se to nije dogodilo, opet sam bio zadovoljan.
Kako je bilo živjeti u Beogradu tada?
– Prva godina, prijeratna, i druga kad je već počeo rat, dva su svijeta različita. To se ne može uspoređivati. Sa sportske strane bilo mi je najvažnije da dobro odrađujem posao, da to ljudi u klubu cijene i da moji suigrači suosjećaju sa mnom jer su mi roditelji u Sarajevu. I što mi je netko i poginuo. Prednost sam imao utoliko što su mi zbog svega toga i prvome davali plaću. S druge strane, brat je bio sa mnom i on već nije smio iz stana. Nizale su se prijetnje, anonimna upozorenja, telefonski pozivi... Užas. Kontakt s roditeljima nismo imali. S ocem sam održavao vezu preko radio-amatera što je grozno. Medijska blokada bila je totalna. Onda su počele dolaziti i izbjeglice iz Bosne, mnogi su mi i kroz stan prošli.
Jeste li uspijevali pomoći roditeljima?
– Da bih poslao paket, morao sam prijeći 100 kilometara autom. A nema goriva za kupiti. Nisi smio poslati ni kavu ili rakiju. I onda bismo ih skrivali u kutije od čaja ili kečapa. Sa suprugom sam se vjenčao u Beogradu, a ubrzo smo zajedno uspjeli otići u Španjolsku. Dan prije svadbe Škrbić mi je pao na nogu i zglob mi je natekao. A ja moram prenijeti suprugu preko praga.
Kakav je bio Beograd tih godina?
– Nije bilo rata, ali su se iz rata dolazili odmarati u Beograd. Meni su govorili “ne brini se ništa”, ali već mog kuma Kneževića lovile su racije da ide u rat u Bosnu. Mogli su i mene poslati, ali imao sam ime i prezime. .
Što su bili statusni simboli?
– Svi smo pratili NBA ligu, pa su se nosila i “Pat Riley odijela”. Imali smo gard, pa smo i ulazili na teren kao Bullsi! Nije bilo mobitela, ali smo pištolje nosili! A nitko nikad nije metak ispalio. Pardon, jest stariji brat Peruničić slučajno. I tu ima svakakvih anegdota, od one da je trener Zvezde Pokrajac napao Peruničića na treningu rekavši mu: “Zašto nosiš pištolj?”. Ovaj ne zna što bi rekao, a Butulija mu šapće: “Imaš dozvolu”. I ovaj ponovi “Imam dozvolu”. Pokrajac mu odgovori: “Imam i ja za ronjenje, pa ne dolazim u ronilačkom odijelu!”. Fizioterapeutu smo stavljali pištolje u medicinsku torbu, pa bi on tu torbu od dvadeset kila vukao na treningu.
Naselje iz najcrnjih filmova
Živio je na Voždovcu, u naselju Braće Jerkovića.
– Naselje iz najcrnjih filmova u to vrijeme. Kriminalni milje, likvidacije, svašta. Imali smo mi kao igrači i neke kontakte s tim likovima, pozdraviš iz daljine, neka kava...
Živjeli ste u Partizanovu stanu?
– Ne, dobio sam novac od kluba da si unajmim stan. Roditelji mi došli u posjet. Imao sam stan u prizemlju. Jedan dan dolazim s treninga, parkiram auto, kad vidim ispred zgrade s nekom ženom stoji Šešelj! Što se dogodilo? Grad je bio prepun izbjeglica iz Hrvatske i BiH, a Šešelj bi ih tako uzeo za ruku i u uvodio u slobodne stanove. Došao tako i na moja vrata i krenuo zvoniti. Otac pogleda, noge su mu se odsjekle...
Kad ste poslije toga vidjeli roditelje?
– Oca četiri i pol godine nisam vidio. Cijelo vrijeme rata bio je u Sarajevu, izašao je iz grada 27 kilograma mršaviji! Majku sam vidio nakon tri godine, ona je uspjela izaći i doći u Barcelonu.
Kada se osvrnete 28 godina unatrag, koliko su vas izgradile te dvije godine?
– Moj otac u svojoj knjizi jedno je poglavlje posvetio baš tome. Meni je nakon Borca već Beograd bio poput inozemstva. Veselin Vuković bio je u Barceloni i odlučio prekinuti karijeru. Rivera mu kaže: “Predloži nekoga za zamjenu”. I predložio je mene. Ali tek kad sam prešao u Cuencu, Rivera me baš upoznao i doveo u Barcelonu. Te prve godine u Španjolskoj je igrao i Jovica Cvetković.
Kad se danas osvrnete na ono vrijeme i one ljude...
– Ostali smo veliki prijatelji. Mada je sve bilo nenormalno. Kasnije kad bih analizirao i one anonimne pozive bratu, shvatio sam da su se uvijek događali pred neku važnu utakmicu. Možda i da me poremete. Bogato je to iskustvo, teško to netko sve može proživjeti. Prijatelji za cijeli život ostali su mi Jovanović i Nenad Peruničić, ali i još ljudi. Skupili smo 2012. u Beogradu 48 sati bez spavanja kad smo se našli. Razišao se nisam ni s kim.
Jeli i on bacao cvijeće na tenkove? Jesen 91?