Josip Šojat, bivši rukometaš i trener, nakon duljeg vremena pojavio se u javnosti. Sportski savez Grada Zagreba dodijelio mu je nagradu za životno djelo. U karijeri je igrao samo za dva kluba – Senj i Medveščak. Kao trener sjedio na klupi rukometaša Medveščaka, Zameta i Pivovarne Laško Celje. U dva navrata bio je trener rukometašica Podravka Vegete, a odradio je i dva mandata na klupi ženske reprezentacije Hrvatske.
Umorio sam se...
– Ne izlazim puno jer me muči kuk. Teško hodam. Dugo me nije bilo na rukometnim utakmicama. Gledao sam ih uglavnom na televiziji. Bio sam jako blizu odlaska na nedavno derbi između Lokomotive i Podravke, ali kako je i taj susret bio na televiziji, odustao sam. Znam se jako nervirati kada gledam utakmice bez obzira na to što nisam na klupi. Kada mi dosade rukometni prijenosi, jednostavno prebacim na turske serije – istaknuo je Josip Šojat (74).
Zadnji trenerski angažman imali ste prije 14 godina. Mislite da ste mogli još puno toga pružiti u rukometu?
– Iskreno? Bilo mi je dosta svega. Umorio sam se i rekao sam dosta – istaknuo je Šojat.
Iza sebe je ostavio niz velikih rezultata i trofeja... S Lokomotivom je 1991. godine osvojio Kup EHF-a, s Podravkom je 1996. godine osvojio Kup prvakinja, s rukometašima Medveščaka dvaput je osvajao Kup Jugoslavije, s rukometašima Celja ima deset osvojenih trofeja u Sloveniji...
– Godinama sam se vidio samo u muškom rukometu. Onda je stigao poziv iz Lokomotive i tako sam 1991. godine postao trener "Damen handball". Znam da su se mnogi podsmjehivali, ali iza mene su ostali rezultati. Čak sam imao bolje rezultate u ženskom nego u muškom rukometu.
Trenutačno živi miran život na dvije adrese, u Zagrebu i u Senju. Još uvijek rado zaplovi svojom barkom i uživa u blagodatima mirnog obiteljskog života.
– Sve manje odlazim na more tako da sam veći dio godine u Zagrebu. Uglavnom se igram s unukom koji ima sedam godina. Nekada smo se jednom tjedno nalazili u jednom kafiću, mi stari rukometaši. Sada su ta druženje sve rjeđa i rjeđa i zbog toga mi je jako žao. I onda kada dođem na jednu ovakvu sportsku priredbu, drago mi je kad vidim neka stara lica poput Zdravka Zovka i Nenada Šoštarića koji je osvajanjem bronce na Europskom prvenstvu 2020. godine napravio čudo. Žao mi je što naša najbolja generacija, predvođena Andrejom Penezić, nije uspjela osvojiti ništa, a to je bio skup sjajnih igračica – rekao je Šojat.
Rado se prisjeća dana kada je osamdesetih bio igrač Medveščaka.
– Svi zagrebački klubovi trenirali su u dvorani II Doma sportova. Svi smo se međusobno družili, jedini za druge navijali. Volio sam sve igrače Cibone koji su u to vrijeme biti hit u bivšoj Jugoslaviji, Neki od njih, poput Svena Ušića, htjeli su se oprobati u rukometu. I dali smo mu priliku da malo isproba šut rukometnom loptom. Ispalo je negledljivo. Inače, za mene je najveći zagrebački sportaš svih vremena Nikola Plećaš. "Sveti Nikola" bio je čudo, igrač kakav se rijetko rađa i čast mi je što smo danas prijatelji.
Kao izbornik rukometašica Hrvatske bio je na europskim prvenstvima 1996., 2006. i 2008. godine te na svjetskim prvenstvima 1995. i 2007. godine.
– Nekad je u ženskom rukometu postojala Rusija, koja stane u 6-0 i vidiš od njih šesti red tribine. Onda je došla Norveška pa je konkurirala, onda je Rusija stala, došla je Francuska i to je bilo to. Sve ostalo bilo je bljesak, i Nizozemska, i Španjolska, i Švedska, i Brazil, i Rumunjska.
Nemaju ni za frizuru
Imali ste čast trenirati Snježanu Petiku koja je bila jedna od glavnih igračica Podravke kada ste osvojili Kup prvakinja. Danas je Petika pomoćna trenerica Nenadu Šoštariću u ženskoj reprezentaciji hrvatske.
– Mi nikad nismo bili blizu, voljeli ali smo se na poseban način. Kada je postala trenerica Podravke, poslao sam joj podršku, a onda je meni vratila pol metra poruke.
Za koga danas navijate, za Lokomotivu ili Podravku?
– Navijam za slabije, za lokosice koje imaju šest puta manji budžet od Podravke, a opet su ih pobijedile. Znamo za uvjete u kojima radi Lokomotiva, nema se ni za frizuru. Iz te skromnosti ispala je i sportska drskost i to je čak malo i nezaustavljivo. To nije slučajno – zaključio je Šojat.
