Nije ovo bilo naše prvenstvo. Nekako smo cijelo vrijeme imali dojam da je premalo prošlo od onog SP-a kojem smo bili domaćini, a da je previše toga posljednjih godina išlo u pogrešnom smjeru da bi ispalo kao prošli put.
Zasuti paljbom igrače i izbornika nakon ovoga, nakon što smo na svom terenu ostali bez borbe za medalju, a lani smo u Francuskoj bili jednu loptu od finala, nema nekog smisla.
O tome je li trebalo mijenjati Željka Babića sad je bespredmetno raspravljati jer stoji da nije imao podršku svih. A kad je tako, ne postoji jamstvo da bi ispalo bolje nego što je.
Červara se gotovo na koljenima molilo da se vrati, išlo se na sigurnu kartu, na provjerenu formulu. No, sustigla ga je kletva o podgrijanoj juhi, kao i Zdravka Zovka 2000.
‘Ostani tu, još će sunce sjati...’ - pjevalo se na tribinama, iako je djelovalo da više neće, nakon što smo položili oružje pred rukometnom Bastilleom koja je promijenila bajunete, stare puške zamijenila novima i maršira dalje nezadrživo.
Francuska je odnijela pobjedu s praktički potpuno novom vanjskom linijom jer nitko iz reda Mem – Mahe – Lagarde – Remili nije do sada imao tako bitnu ulogu u reprezentaciji. Kod Francuza sve ide sustavno, bez puno improvizacije i turbulencija kao kod nas.
Vidi se da se već polako pripremaju i za vrijeme nakon Nikole Karabatića, vjerojatno već prate tko bi mogao i Dinarta zamijeniti. Za nekih, recimo, dvadeset godina. Hrvatska je izgubila od najtrofejnije reprezentacije na svijetu koja opet djeluje toliko moćno da u ovom trenutku ne vidimo tko je može zaustaviti.
No, pričekajmo kraj. Realno, previše smo zaostali. Ne samo u ovoj utakmici...
Nismo daleko od svjetskog rukometnog vrha, ipak smo pobijedili tu Norvešku koja je lani bila svjetski doprvak, a sad ju je također matematika izgurala iz polufinala.
No, u dvije smo utakmice na ovom EP-u, pred našom publikom, budimo pošteni, baš nadigrani. I moramo razmišljati što promijeniti i kojim putem dalje da našoj momčadi, kako god ubuduće bude sastavljena, najjače oružje u tim najtežim utakmicama ne bude silna borbenost. Po tome im kapa do pada, ostavili su baš sve, krv, znoj, suce, emocije, dušu...
Silno su vjerovali do samoga kraja i nije se vratilo. Istina je da je poslije bitke lako biti general, no nejasno je zašto smo toliko inzistirali na igri sedam na šest kad su taktički savršeni Francuzi to s takvom lakoćom kažnjavali da je baš bilo iritantno.
Shvaćamo da je izbornik htio najbolje, da je tražio kako otključati taj bedem, ali uz takvu muku najmanje su nam trebali pogoci na prazna vrata. Četrdeset golova ne možeš im zabiti, trebalo je bolje čuvati zaleđe, no u očaju trener sve pokušava. I drugi izbornici to rade.
Jedino Francuze ta inovacija nije previše impresionirala. Pritisak je ubio neke od glavnih igrača, lopte su ispadale Cindriću, Karačiću, Stepančiću...
Za njih je to bila bolna lekcija, no oni su najbolje što imamo. I trebat će nam u godinama koji dolaze. Sljedeći izbornik lako će otkriti tko više ne može pomoći u toj borbi za sami rukometni vrh s kojeg smo pali. Ne u godinu dana...
Politika "jedan narod- jedan klub" već odavno dolazi na naplatu, a vi i dalje pišete analize i pravite se Englezi. Jedan klub je već četvrt stoljeća "alfa i omega" hrvatskog rukometa, a ostali su svedeni na teški amaterizam. Novih talenataa je sve manje, jer se ( unatoč popularnosti rukometa) nemaju gdje kaliti. Hercegovački bazen je iscrpljen, slavonski je pri kraju, a dalmatinski je sveden na na volonterske projekte i školu rukometa Balić-Metličić...