Stiže Hajduk u Solin, kup utakmica, osmina finala, bijeli su favoriti, bilo bi pravo iznenađenje sve osim uvjerljive pobjede momčadi Marijana Pušnika. Tako je uvijek bilo, u svim kategorijama kada Hajduk gostuje u Solinu. Tako je bilo i tamo početkom 80-ih kada su pioniri Solina ugostili Hajduk.
Imali su “modri” solidnu momčad, koja je pod vodstvom legendarnog Spale (pokojni trener Miloš Divjak) igrala dobro, pobjeđivala. Predro na golu, bekovi Ivo Andabak i Taraš, zadnja linija Pleja, Ćućo Duvnjak i Rino Gizdić, naprijed Đole Andabak, Nikša Bubić, Pici Šerić, Rico Šimundža i autor ovog teksta, jedini među njima koji nije bio iz Solina.
To je momčad, nabrojena onako iz glave. Bio je tu i Bili Vučić, pa Buzov... Išlo nam je dobro, čekali smo Hajduk s guštom. I svi smo se željeli pokazati u pravom svjetlu ne bi li nas put odveo prema Poljudu.
Iz škole bježao na trening
– Samo da nas “sinjaju” treneri iz Hajduka – maštali smo Pici i ja, ubojiti napadački tandem.
Naravno, izgubismo 4:0, gotovo da loptu nisam taknuo. Čuvao me neki klinac, mlađi godinu-dvije, puhao mi za vratom cijelu utakmicu. Kasnije sam opet čuo za njega, napravio je karijeru... Danas je ugledni trener. Da, bio je to Slaven Bilić. Taj mi je upropastio karijeru, razbio snove o “bijelom” dresu.
Ali, nije mi upropastio najljepša sjećanja na bezbrižne solinske dane, užitak igranja i treniranja uz Jadro. Jedna sezona uz Jadro ostala je uvijek u sjećanju, Solin se uvukao pod kožu. Taman smo krenuli u srednju školu, radovali se svakom novom danu. Tko će zaboraviti bježanje iz kuće na trening, jer zbog nekoliko “aseva” u školi starci nisu smjeli znati da igram za Solin. Ili prve kopačke.
– Mali, koji broj nosiš – upita me Spale.
– 42 – spremno odgovorim.
Pogledao je oko sebe, uzeo u ruke neke crne, totalno deformirane. Nedostajao je poneki čep.
– Evo ti ove, igrao je u njima Matenda, jebiga, noge su mu malo šire – bacio mi je Spale par koji se skoro raspadao.
Prigrlio sam ih, pažljivo iz spremio u oronulu torbu YASSA, u to vrijeme Matendine kopačke vrijedile su mi kao danas “merkurijalke” ili neke slične. Prva utakmica, plesale su oko nogu, nabile mi palčeve, ali igrale su same.
Taj Matenda bio je legenda Solina tih godina, baš kao i Laštre, Vitez, Bubić, Kalinići, Bogdanić, Ban, Uvodić i ostali koje smo gledali sa strahopoštovanjem. Solin je tada bio drugoligaš od formata, brojni Hajdukovi igrači bili su na kaljenju. Gabrić, Miljuš, Dražić, Čelić, Janković, Šeparović, kasnije su tu stasavali Hibić, Vučko, Hrgović, trenerski genij Stanko Poklepović kalio se na klupi Solina...
Tu su stasali velikani
Iz Solina je i Joško Jeličić, pa Nikola i Lovre Kalinić, pokraj Jadra igrački je stasao Giovanni Rosso, ma uvijek se u Solinu igrao pravi, rekao bih ponekad i vrhunski nogomet. I živjelo se punim plućima. Uvijek se sjetim Janka Jankovića i supruge mu Meri.
Ona je išla u isti razred s vašim novinarom, Meri Boban prava je Solinjanka i na svakom treningu bila je na igralištu. A Janko, današnji pomoćnik Roberta Prosinečkog u Azerbajdžanu, bio je prvotimac na posudbi iz Hajduka.
– Sviđa mi se onaj tamo – govorila je Meri dok smo nakon mog treninga gledali što radi prva momčad.
“Onaj tamo” bio je Janko, njezin današnji suprug. Ta je ljubav počela na igralištu pokraj Jadra. I traje i danas... Baš kao i moja prema Solinu...
Pod hitno napisati knjigu sa naslovom "Kako od talentiranog pionira postati pristrani novinar navijač Hajduka te na tome zaradjivati lijepe novce".