svaka čast legendo.....

Jest da ni u 32. godini nije naučio igrati forhendom (što je daleko lakše nego da 208 cm visok igrač svlada jednoručni bekhend; Isner je imao mentora koji je odmah shvatio da je dvoručni bolja opciju za takva dugonju), jest da je izdajnik koji je pobjegao u ozloglašenu monegašku kneževinu (iako ga je Hrvatska spasila od velikosrpskoga noža), jest da je kao izbornik Karlovića nagovarao da uoči susreta Davisova kupa s Austrijancima izmisli ozljedu «jer mu igranje na zemlji ne odgovora» (a nakon toga se bijes javnosti neopravdano sručio na dobroćudnoga diva sa Šalate), jest da je cijelu tenisku karijeru obilježio njegov kukavičluk koji mu je priskrbio rekordni broj poraza u 1. kolu turnira iz GS-serije (što je neshvatljivo kada se zna da ima jedan od tri najbolja servisa na svijetu), jest da je okrenuo leđa reprezentaciji u kojoj je imao tretman indijskoga maharadže (iako se kvalitetni tenisači u Hrvatskoj mogu nabrojiti na prste jedne ruke), jest da je zbog pohlepe pridonio da protiv Velike Britanije ostanemo na golobradomu Marinu Čiliću (neshvatljivo je da, iako pun kao brod, nije htio prihvatiti Čačićev prijedlog da svi dobiju jednako), jest da je Karloviću prijetio da više nikada ne će igrati za reprezentaciju (bijedno ponašanje koje je uslijedilo nakon Karlovićeve javne objave da je jedina stalnost u Ljubičićevoj teniskoj karijeri «nedostatak testisa»), jest da je sudjelovao u prijevari stoljeća u Düsseldorfu (kada su Karlovića, koji je kao treći igrač odradio najteži posao, preveslali isplativši mu samo 15 posto nagradnoga fonda), jest da je zbog škrtosti zatvorio vlastitu internetsku stranicu (jedini ju ima Div sa Šalate)… Sve navedeno stoji i ništa to ne može pobiti, ali to ne znači da ću, poput sitnih duša kojima su moralnost, samilost i pomirljivost nepoznate kategorije te stoga zatvaraju oči nakon medijskoga šikaniranja Ive Karlovića, njegova bremenita teniskoga puta, njegovih rekorda i činjenice da najteži teniski udarac izvodi najbolje na svijetu, propustiti javno pozdraviti uspjeh nekoga hrvatskoga sportaša.

Ljubičić je u IW-u taktički odigrao besprijekorno, iskoristio nevjerojatan splet okolnosti. Čilić nije, a očekivali smo da će baš on eksplodirati i pokoriti teniski svijet. Zato Ljubičiću skidam kapu. Cipele i čarape. Iskrene čestitke jer je postao prvim aktivnim hrvatskimim tenisačem koji je na jednomu turniru svladao trojicu iz kruga desetorice najboljih! Uostalom, moj folder u kojemu čuvam teniske članke od «stoljeća sedmoga» nije mijenjao ime od prvoga dana. Naslovljen je «Ivan». U čast čovjeku za kojega sam, u to doba opijen njegovim veličanstvenim nastupima u Davisovu kupu, vjerovao da donosi novo svjetlo u hrvatski sport. Prevario sam se, ali zablude se ne ponavljaju ako te stalno nešto podsjeća na činjenicu koliko si bio zaluđen u svojoj prostodušnosti. Valja naglasiti da je Ljubičić u IW-u bio nevjerojatnim miljenikom sreće! Federer došao nespreman nakon zdravstvenih problema, Đoković iscrpljen poslije povijesne pobjede u Davisovu kupu, Nadal bez pravih ispita i usto rastrgan besmislenim igranjem na dvama frontovima, Murray poljuljan nakon debakla u susretu s Tipsarevićem, ozlijeđeni Del Potro nije ni sudjelovao, Daviđenko se povukao zbog neugodne ozljede… No valja biti iskren i reći da je miljenikom sreće bio i Čilić, a on je na klupi imao i Gorana Ivaniševića. Sami odlučite je li to potamnilo njegovu sreću ili ne! Ono što začuđuje jest podatak da su Nadal i Roddick nadigrali Ljubičića, ali su na kraju osjetili gorčinu poraza. U 13. igrama Ljubičić je taktički deklasirao «mlađariju» s druge strane mreže, čekao svoju priliku, pustio suparnike da srljaju i na kraju pokupio vrhnje. Sve tri 13. igre dobio je na isti način. Kakva ironija sudbine da osvajač naslova na turniru parova promaši onaj lagani volej forhendom na mreži i za dlaku ostane bez vodstva 2:0, goleme psihološke prednosti. Ljubo se spasio prvenstveno zbog činjenice što je Rafa prvim volejem gađao njegov bekhend. U nastavku je ubacio as i zatim je sve bila jednosmjerna ulica. Roddick je, pak, s osnovne linije odigrao jedan od boljih susreta u karijeri, bio dominantniji, sigurniji, uglavnom nije srljao, ali je dvije 13. igre izgubio nakon silovanja mreže. Prvu nakon servisa i neuspješnoga voleja, a drugu nakon forsiranja Ljubičićeva bekhenda kojim je naš junak nadmudrio nestrpljivog Amerikanca. Ono što je Ljubičića izvuklo iz svih neugodnih situacija jest vrhunski servis. Kao što sam i najavio, Roddick je imao bolji postotak prvoga servisa, ali Ljubičić je u pravim trenucima, kada je opasno visio, neobranjivo pogađao. A zapravo je samo odabrao sigurne servise! Mnogi će se upitati kako servis koji ide snagom 200-210 km/h i skida «paučinu» može biti označen igranjem na «pravu boju». No poznavatelji teniske igre shvatit će što sam mislio. Ljubičić je primijenio samo ono što sam prije nekoliko tjedana savjetovao Karloviću koji u 13. igrama prvim servisom, tražeći «kruha preko pogače», nekoliko puta ove godine nije znao zaključiti posao. Karlović nema nikoga da mu to kaže, a Ljubičić ima Piattija koji je znao u «kojemu grmu leži zec»! Ima on i dvojicu kondicijskih trenera, što samo pokazuje da je oko sebe oduvijek imao pravi tim. Jasno, sada očekujemo da Ljubičić zaigra za reprezentaciju, ali i da u Wimbledonu popravi sramotnu statistiku svojstvenu vječitomu gubitniku jer će ga u suprotnomu, bez obzira na naslov u IW-u, hostese i dalje brkati s pomoćnim osobljem.