Kad smo Žoru nazvali u Malagu da mu čestitamo, reagirao je u nevjerici:
– Je li moguće da sam i ja to doživio!? Uvijek sam pratio taj izbor i znam koja su velika imena bila Večernjakovi laureati pa mi je velika čast biti na listi na kojoj su bili i Ćosić, Dražen, Nakić, Kukoč, Rađa...
Nakon prve reakcije oduševljenja, primijetio je zanimljivu podudarnost.
– Bila je to trofejna godina za dvojicu Luka i dvojicu Zadrana. Naime, Luka Modrić, nogometaš godine, moj je Zadranin.
Kazali smo mu da sada kao laureat ima obvezu igrati dobro, na što je odgovorio:
–Imat ću to na umu.
Te večeri Žorić je ubacio Realu 32 koša, na radost i Lukinih roditelja Ivana i Marije koji će ga prvi put posjetiti.
– Mlađi je brat Marko već bio, a sestra Katarina studira u Zagrebu pa još nije izdvojila vremena.
Za osvojeni naslov "nagradio" se dodatnim treninzima.
– Kad god imamo slobodno popodne, ja uzmem nekog od klupskih trenera i napravim individualni trening. Želim napredovati sve dok igram. Zato i radim dodatno po posebnom programu Luke Milanovića, koji radi i s Antom Tomićem.
Za razliku od vršnjaka – Ukića, Banića, Tomasa – koji su brzo zaigrali za velike klubove u najjačim ligama, Žora je morao obilaznim putem. Preko Dubrovnika i Zaboka. U Ciboni ga triput nisu prepoznali, a imali su ga pod ugovorom pa je odlučio dokazati se u Zagrebu. I konačno je uspio.
– Čini se da me treneri nisu prepoznali, a niti ja se nisam razvijao kao moji poznatiji vršnjaci pa nisam dobio prije pravu priliku. No, nema veze, meni je ovako slađe.
U Malagi novom strancu daju dva-tri mjeseca kredita. Njemu nije trebalo.
– Dobro sam se psihički pripremio, nisam sumnjao u sebe, a i birao sam da to bude trener koji mene želi, da je to klub sa zdravom atmosferom.
Malaga je rijedak slučaj španjolskoga grada u kojem je košarka najpopularnija.
– Iako je nogometni klub kupio šeik i mnogo uložio u igrače, ljudi po gradu puno više nose majice košarkaškoga kluba.
I njega smeta što nam reprezentacija još nema izbornika.
– Čujem da će biti Repeša, možda i najbolji hrvatski trener. On je mene i Markotu stavio u momčad sa 17 godina.
I dok neki razmišljaju o pauzi ili neigranju za reprezentaciju, u Žorićevim mislima to uopće nije tema. Bez obzira što je obiteljski čovjek.
– Dok god me reprezentacija bude trebala, ja ću se odazvati. Dok god se ne napravi neki rezultat, teško će biti pametno nešto reći o toj temi. Kad gledam rukomet i vaterpolo i vidim kako su uspješni, javlja se neki unutarnji bol, praznina.
Kad se dotaknusmo priče o reprezentaciji, zapitasmo ga je li mu još muka pričati o košarkaškoj reprezentaciji i debaklu na Eurobasketu?
– Tada mi je bila muka čitati novine, izlaziti van. Odmah nakon povratka doživio sam neugodu u zagrebačkoj zračnoj luci. Kad sam čekao zrakoplov za Zadar, sjeo sam u kafić popiti piće, a ljudi pored mog stola su ustali i zapljeskali mi, a zapravo su mi se rugali.
