Baš kao što je zahvaljujući memorijalnoj utakmici i igranom filmu 2024. bila godina Dražena Petrovića, tako bi 2025. u hrvatskoj košarci, pa i šire, trebala biti godina Krešimira Ćosića. A djelić onoga što se sprema u čast ovom košarkaškom genijalcu, a u ratno vrijeme i diplomatu, otkrila nam je njegova kći Ana Ćosić Pajurin (41), predsjednica Udruge Dani Krešimira Ćosića, a svojedobno kadetska i juniorska košarkaška reprezentativka i najbolji strijelac kadetskog Eura u Rumunjskoj.
Legendarni sportski as preminuo je 25. 5. 1995. u bolnici u Baltimoreu pa će se početkom lipnja obilježiti 30. godišnjica njegova odlaska.
– Dugo smo razmišljali na koji način obilježiti ovu godišnjicu. Mi kao udruga imamo cilj kroz sve naše aktivnosti koje obilježavaju život Krešimira Ćosića staviti prioritet na poboljšanje društva kroz individualne napore. Ta misao ono je što je, na kraju, bio i tatin moto. Uvijek je govorio i pokazivao svojim djelima da interesi pojedinaca ne smiju prevladavati interes društva. Tako smo došli do ideje da Zadarski poluotok pretvorimo u veliko sportsko igralište s pregršt sadržaja za djecu i mlade. Na tu ciljnu skupinu usredotočeni smo zadnjih nekoliko godina te smo kroz napore svih naših volontera organizirali besplatne košarkaške kampove za djecu. Osim sportskih aktivnosti, održat će se i izložba zadarskih velikana u Kneževoj palači te završni koncert, koji će na dostojanstven način prepričati bogatu životnu priču Krešimira Ćosića. Sve aktivnosti bit će besplatne za javnost. Zadar, grad košarke, tri će dana živjeti sport i svi su pozvani da uživaju u aktivnostima na ulicama grada.
Besplatni kampovi za djecu
Za razliku od Draženova rođendana, u čast Kreši neće se igrati memorijalna utakmica, ali će ti dani biti vrlo sadržajni. Na okupu će, pored obitelji Ćosić, biti i igrači i treneri koji su živjeli s Krešom, kao i brojni drugi sportaši. U provedbu tih sadržaja, kao što to čini i za sve one u kojima se spominje košarka, uključit će se i zadarska agencija Sport Event na čelu sa Zdenkom Zrilić, potpredsjednicom Udruge Dani Krešimira Ćosića, poznata po organizaciji predsezonskih turnira euroligaša koji će se, koliko čujemo, obnoviti u rujnu 2025. godine.
– Imamo dobra iskustva sa Seventom, koji nam je uvijek ustupao svoje usluge besplatno pri organizaciji događanja. Udruga će se 2025. pridružiti organizaciji Zadar basketball turnira, a u planu je proširiti sadržaj samog turnira i time ga pozicionirati na Europski vrh takvih manifestacija.
Kojim se sve aktivnostima bavi Udruga Dani Krešimira Ćosića?
– Tri godine organizirali smo besplatne kampove za djecu. Iz određenih razloga ove smo ih godine imali na jednoj lokaciji, a ne na 15, kao godinu prije, no planiramo nastaviti s 20 kampova, ovisno o sredstvima. Kako se radi o djeci od 8-9 godina, koja su od osam do 16 sati u dvorani, valja im osigurati dnevni obrok i sve ostale uvjete kako bi imali što bolje iskustvo. Sve to radimo volonterski, trošimo svoje vrijeme da bismo popularizirali košarku. Za to vrijeme klinci čitaju i knjižicu "Ja sam Krešo", i to kroz tatine priče. Čitajući ih oni uče kako biti pobjednik, a to nisi nužno ako si zabio puno koševa, nego ako si odigrao za suigrača i ako je cijela tvoja momčad od toga imala koristi. Ono na što smo ponosni jest to da smo imali više od 600 polaznika prošle godine i da ih je čak 60 posto upisalo školu košarke. Među njima je i velik broj djece koja se, inače, lopte ne bi ni dotaknula. Radili smo to po cijeloj Hrvatskoj, u Zagrebu, Zadru, Rijeci, Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima, Dubrovniku, Kastvu, Pazinu, Sinju...
Pregledavajući tatinu osobnu dokumentaciju, dozna li Ana još ponešto novoga o ocu što dosad nije?
– Uvijek naletim na nešto novo/staro. Nedavno sam opet počela kopati po obiteljskim arhivama za inspiraciju pri izradi programa koncerta. Naišla sam na dva interesantna članka u kojima on govori početkom 90-ih, o temeljima košarke u samostalnoj Hrvatskoj. I već tada upozorava na neke stvari koje bi mogle otići u krivom smjeru, što se kasnije i dogodilo. Tata je ostavio jako puno tragova iza sebe. Neki dan sam naišla na njegove dnevnike iz 70-ih i 80-ih godina. Tata je dokumentirao svaki svoj sastanak, radni dan i plan i to nam je ostalo u kućnoj arhivi. To je uključivalo proces razvoja pojedinih igrača, osobne bilješke i tadašnje opaske. Našla sam i brojne papiriće s natuknicama primjerice "ujutro trening s Vrankovićem", "poziv Trumanu u SAD", "u 13 sati Ljerka pokupi Anu i Ivu u vrtiću". Osim što je svaki dan zapisivao ono što je radio, on je snimao i audiozapise svojih aktivnosti. Hodao je okolo s diktafonom i govorio da s tim i tim igračem mora proći taj i taj dril, da ne smije zaboraviti na toga i toga...
S obzirom na to da je Krešo bio reformator europske i centarske igre te da je još 70-ih godina prošlog stoljeća igrao nešto slično sadašnjoj igri Nikole Jokića, jesmo li kao društvo odali dovoljno priznanja takvom velikanu?
– Dok su ljudi koji su s tatom igrali bili u snazi, i sjećanje na njegova djela intenzivnije je živjelo, no sada su oni ostarjeli. Nedavno mi je nagrađivani novinar Jovan Kosijer, koji je pratio sve uspjehe jugoslavenske košarke od početka do kraja, kazao da ga boli to što je odjednom Krešo zanemaren. Rekao je: "Možda sam ja lud, ali činjenice su činjenice, ovo danas je izmjenjivanje povijesti." Prvo Krešo, a onda dugo, dugo nitko pa netko drugi. Osim toga, on je u Americi bio uistinu velika zvijezda, prvi je igrač u svijetu koji je igrao svih pet pozicija, prvi stranac izabran u All-American, prvi Hrvat u Hall of Fameu, a to što nije otišao u NBA ligu kao prvi Europljanin na NBA draftu, bio je njegov izbor, a ispada da se svi oni koji su odlučili ne ići u NBA, a takav je i tatin učenik Dejan Bodiroga, manje vrednuju. Ljudi katkad nisu objektivni jer ne rade razliku između činjenica i PR-a. Danas je općenito sve jako površno.
Zanimalo nas je gdje sve ima ulica i trgova s Krešinim imenom?
– U Zadru su dvorana, spomenik i ulica, u Zagrebu trg kod Doma sportova, u Dobropoljani na Pašmanu, odakle su i djed i baka, tata ima ulicu i mural, u dvorani Marriott Centra u Provu umirovljen je njegov dres, na šetnici u Opatiji je zvijezda s njegovim imenom, ima i ulicu u Vukovaru, a na Ugljanu je jedan dvorac dobio ime po njemu. Naime, taj dvorac su 1993. kupili austrijski mormoni i počeli ga obnavljati, a kada je tata umro, odlučili su ga posvetiti njemu pa se sada zove Dvor Krešimir Ćosić.
Koliko je knjiga i dokumentaraca objavljeno o Kreši?
– Dokumentarca su tri. Glavni je snimio HRT, drugi je snimila jedna Amerikanka s Brigham Young Universityja, a treći lokalna zadarska televizija. Koliko znam, knjige su četiri. Autobiografija Nevena Bertičevića, "Čovjek s Olimpa" Drage Marića, autobiografija "Igraj, vjeruj, živi", koju sam ja pripremila na osnovi njegovih dnevnika te "Duhovno putovanje" mormonske zajednice kojoj je pripadao.
Je li ikad bilo razgovora o igranom filmu i bi li Krešina kći takvo što voljela vidjeti?
– Osobno se ne bih upuštala u takav pothvat jer zahtijeva višemilijunska sredstva da bi se postigla vrhunska produkcija. Zato bih radije da se snimi novi dokumentarni film u nekoliko dijelova s modernim pristupom režiji.
Jedna epizoda zacijelo bi bila Krešina diplomatska karijera, on je bio u doslovnom smislu sportaš ambasador.
– U vrijeme kada je bio već afirmirani trener odbio je dobro plaćen trenerski posao i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj te je otišao u Washington kao zamjenik veleposlanika Šarčevića. Početkom Domovinskog rata Amerikanci nisu vjerovali Hrvatima, a tata je imao otvorena sva vrata jer se već dokazao 70-ih i kasnije. Imao je pristup State Departmentu i Capitol Hillu. Čak je prije dolaska u Washington dogovorio da Amerikanci pošalju svoje predstavništvo u Hrvatsku. Kamo god bi došao, on je nekog znao pa je poznati trener Boša Tanjević jednom za njega rekao da ima najviše poznanstava na svijetu. Tako je i animirao hrvatske iseljenike u Americi.
Uspješan u diplomaciji
Bi li nakon Domovinskog rata Krešo izašao iz diplomacije ili nastavio napredovati i na tom polju?
– Domovinski rat bio je specifičan i slučajno se našao u ulozi diplomata. Našao se u situaciji da je konačno omogućena demokracija i sloboda kojoj je otvoreno težio cijeli život kao vjernik i Hrvat, a s druge strane reprezentacija Jugoslavije, koja ga je odgojila, bila je sastavljena od svih nacionalnih skupina i u sukob se ušlo ne individualnim odabirom. I zato je znao reći: "Sve će to završiti, a mi ćemo morati živjeti zajedno." Bi li se nastavio baviti diplomacijom, to ne znam, ali sigurno bi prihvatio zadatak da ga je država tražila za pomoć.
A možda bi se pozabavio spašavanjem hrvatske košarke, koja je već krajem 90-ih počela tonuti.
– Činjenica da je direktno i indirektno utjecao na uspjehe hrvatskih klubova i prvu hrvatsku reprezentaciju dok je bio živ govori da bi danas stvari bile drukčije. On je dignuo KK Zadar na europski vrh, harmonizirao je ekipu Cibone na poziv Mirka Novosela i s njom osvojio Europski kup, što je kasnije omogućilo Cibonine uspjehe u 80-ima. U Jugoplastiku, danas KK Split, došao je na nekoliko mjeseci kako bi je spasio od ispadanja iz nacionalne lige, nakon čega Jugoplastika postaje europskim prvakom. U reprezentaciju je uveo mlade igrače kao što su Kukoč i Rađa... Legendarni trener Aco Nikolić jednom je rekao: "Vidjet ćete na što će sličiti jugoslavenska košarka kada u njoj ne bude Krešimira Ćosića."
Zadrani će ga se vaik sjećati, samo to nažalost za jednog od najvećih nije dovoljno i reflektira našu površnost.