Hrvoje Horvat mlađi kao rukometaš nije dostigao visine svog oca Hrvoja Horvata starijeg koji je između ostalog s reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio zlato na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine te bio s bjelovarskim Partizanom prvak Europe. No možda će mlađi Cveba biti uspješniji trener od svog oca koji je u karijeri vodio niz njemačkih klubova. A mlađi Horvat u proteklih godinu dana od trenera Dubrave došao je do klupe našičkog Nexea, ali i hrvatske seniorske reprezentacije. Doduše, nije u reprezentaciji prvi trener, već pomoćnik izborniku Lini Červaru.
– Bio sam dugo trener u Dubravi i očigledno mi se ta strpljivost i upornost u rukometu na kraju isplatila. Naravno da nisam očekivao ovakav rasplet – istaknuo je Hrvoje.
S obzirom na to da vam je otac bio vrhunski rukometaš, nekako je bio logičan slijed da i vi postane sportaš?
– Ne samo ja nego i moje sestre Vanja i Jasenka bavile su se aktivno sportom. Vanja i ja smo igrali rukomet, a Jasenka se bavila plivanjem. Znate, rukomet je u Bjelovaru u to vrijeme bio izuzetno popularan. Nije bilo ulice u gradu u kojoj se nije igrao rukomet. Sva su djeca barem jednom otišla na rukometni trening. Neki su brzo odustali, neki su ostali. Moje su sestre brzo odustale od sporta, izabrale su neki drugi put, a ja sam, eto, jedini od nas ostao u vrhunskom sportu. Vanja je u svoje vrijeme čak imala i nekoliko međunarodnih ponuda, no izabrala je stomatologiju. Danas se bavi jahanjem i s velikim uspjehom nastupa na turnirima – istaknuo je.
Igračka karijera mogla mu je biti bolja, ali i dulja. Najsvjetlije trenutke imali ste u Zagrebu kada ste jednom prilikom kao srednji vanjski sami pobijedili Kiel na njihovu parketu.
– Više sam kao igrač napravio u rukometu na pijesku gdje s reprezentacijom imam osvojeno europsko zlato. U seniorskoj reprezentaciji nikad nisam zaigrao jer je u to vrijeme bilo boljih od mene. Kada sam shvatio da neću imati nekakvu veliku igračku karijeru, odlučio sam završiti fakultet i biti trener. Shvatio sam da mi to može biti poziv – naglasio je.
Vjerojatno ste se naslušali u životu: evo ide mali Cveba...
– I dandanas me uspoređuju s tatom. To mi je bilo fora dok sam išao u osnovnu i srednju školu, a sad je već malo dosadilo – rekao je.
Kako je tata reagirao na angažman u reprezentaciji?
– Bio je ponosan. S njim ionako puno razgovaram i komentiram rukomet, njegovi savjeti uvijek su mi izuzetno vrijedni – naglasio je.
Obje sestre udale su se za sportaše, Vanja za nogometaša Zorana Mamića, a Jasenka za rukometaša, nažalost pokojnog, Iztoka Puca.
– Svima nam jako nedostaje, bio je poseban čovjek, jedinstven. Zanimljivo je da se i sestrina djeca bave sportom. Jasenkin Borut je tenisač, a Vanjin Bruno igra nogomet. Tko zna, možda će i moja djeca krenuti sportskim putem. Imam sina i kćer, ali su još premali da bi se bavili sportskim aktivnostima – kaže Hrvoje.
U kakvim ste odnosima sa Zoranom i Zdravkom Mamićem koji su često znali dolaziti u Novalju na otoku Pagu gdje imate obiteljsku kuću.
– Bila je to prava sportska kuća. To je bilo jedino mjesto gdje smo se na ljeto znali svi okupiti. Što se tiče Mamića, jasno da sam ostao s njima u dobrim odnosima. To su ljudi velika srca bez obzira na to što većina misli drugačije. Čujemo se, družimo se bez obzira na to što Zoran i Vanja više nisu zajedno. Čak mogu priznati da sam nogomet počeo pratiti zbog Zorana, a taj me sport prije uopće nije zanimao. Kad je Zoki postao trener Dinama, onda sam znao otići i na utakmice. Sad više ne stignem od svojih obaveza – rekao je.
Izvan parketa poznati ste kao čovjek koji voli zbijati šale na tuđi račun.
– Uh, bilo je puno zgodnih podvala. Evo, sjećam se jednog događaja kad sam jednom igraču Gorice prodao priču da su ga angažirali za snimanje reklame za jumbo plakat. Mislio je da je šala, ali kad je vidio prave snimatelje, cijeli je dan radio sklekove, gurao rukometnom loptom automobil na parkiralištu.
Kad je saznao da je sve to bila šala sedam dana me zvao u sedam ujutro i rekao – čestitam.
Posebno u privatizaciji bjelocarske cesme.