Još jedan nepobitni dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla. Svjedočanstvo pokojne Dinamove legende Krasnodara Rore, sredinom 80-ih godina trenera slavonskobrodske Marsonije. U momčadi se isticao igrač s brojem 6, visoki, tanašni, temperamentni branič...
POGLEDAJTE VIDEO: Doček srebrnog Mandže u Sl. Brodu 2018.
– Da, Mato Mandžukić bio je moj igrač. Veliki emotivac, pravi fajter, žestoki obrambeni igrač u svakom pogledu. Istodobno i pouzdan, odgovoran, nogometaš na kojega ste se uvijek mogli osloniti – rekao je davno Rora i dodao neizbježan detalj:
– Istina, Mato je bio pomalo mušičav, imao je ponekad neke ishitrene, brzoplete poteze, no oni se nikada nisu događali na igralištu i nikada nisu bili toliko delikatni da bi izazvali sukobe. Moj vrlo dobar odnos s Matom nikada nije bio poremećen.
Prepoznajete li u Rorinim riječima nimalo frapantnu sličnost s Mandžukićem nove generacije? Nije li sin Mario, po karakternim crtama, gotovo savršena kopija oca Mate? Razlika je samo u nogometaškom opredjeljenju: Mato je terorizirao napadače, a Mario braniče. I čini to uspješno već deset godina na najvišoj razini, od Zagreba preko Dinama, Wolfsburga, Bayerna i Atletica do Juventusa i sada Milana. Naravno, i u hrvatskoj reprezentaciji.
Ovo je presjek karijere jednoga od naših najvećih centarfora u povijesti, štrkljastog mladića školovanog za keramičara u Slavonskom Brodu, golgetera rame uz rame s Bokšićem i Šukerom, hrvatskim napadačima koje je Europa najviše cijenila. S nekoliko nimalo beznačajnih razlika u Mandžinu korist: Mario je bio prvi Hrvat koji je postigao pogodak u finalu Lige prvaka, prvi koji je s klubom osvojio trostruku krunu (nacionalno prvenstvo, kup i Ligu prvaka) i prvi koji je za Hrvatsku na utakmici SP-a postigao dva pogotka, protiv Kameruna u Manausu i koji je u kockastom dresu skupio 89 nastupa i zabio 33 gola.
Dakle, kako se, tamo u ljeto 2005. godine, na hrvatskoj nogometnoj sceni pojavio famozni Mario Mandžukić?
Mile Petković bio je trener kod kojega je MM odigrao prve prvoligaške minute. Doveo ga je iz Marsonije u Zagreb.
– Tog talentiranog dečka uočio sam kad je sa 18 godina bio standardan u seniorima Marsonije, u tadašnjoj drugoj ligi. Zamolio sam svoje kumove iz Vinkovaca, Zvonka Paulenku i Stipu Bartulovića, da ga prate, a prijatelja iz Slavonskog Broda Šimu Buzova da stupi u kontakt s Marijevim ćaćom Matom kako bismo razgovarali o prelasku u Zagreb – prisjeća se Mile Petković. Pregovori su, kaže, bili mukotrpni.
– Moj predsjednik Dražen Medić i Marijev menadžer Cvjetković tri puta su se dizali od stola i prekidali pregovore. Na kraju je Marsoniji isplaćeno 60.000 maraka ili eura, a Zagreb je dobio izvrsnoga nogometaša. Ne samo Zagreb nego Hrvatska!
Jeste li upoznali i Marijeve mušice koje su ga pratile još iz dječačkih dana?
– Mušice se skupljaju tamo gdje je alkohol, zar ne? A toga kod Mandže nikada nije bilo. Mario je bio zaigran, pomalo nestašan, no to nikada nije eskaliralo u nešto negativno. Evo kako je to izgledalo na treningu Zagreba: ja prekidam akciju na centru igrališta i obraćam se igračima, a Mandžo me uopće ne sluša i počne žonglirati, kao da ga se to uopće ne tiče. Vidim da dečko ima viška energije i zapovjedim: 'Odi ti otrči 2-3 kruga oko igrališta, malo se ispucaj pa se vrati.' Tako smo rješavali Marijeve nestašluke – prisjetio se Mile Petković, trener s kojim je Mario Mandžukić osvojio svoj prvi trofej: Dvoransko prvenstvo Hrvatske.
"Nisam ja za napadača"
Prije negoli s Mandžom nastavimo put prema vrhu, kratki povratak u Slavonski Brod i njegove početke. Kad je bio 11-godišnji klinac, zapanjio je trenera Damira Ruheka rezultatima na tzv. Cooperovu testu istrčavši 3300 metara za 12 minuta.
– Kod mene je Mandžo igrao na desnom boku. Jednom je prilikom kao bočni igrač u prvom poluvremenu postigao dva pogotka. Kada sam ga u drugom dijelu stavio u napad, nije zabio ni jednoga. Poslije utakmice prišao mi je i rekao: 'Treneru, ja nisam za napadača.' Uvjeren sam da bi Mario na boku bio podjednako kvalitetan kao Srna, jer ima moć ponavljanja i može sprintati od kornera do kornera – kazao je jednom zgodom Damir Ruhek.
U eri Ćire Blaževića u Kranjčevićevoj ulici, Mario je zaradio nadimak koji će ga zauvijek pratiti – đilkoš. Rječnik tu riječ prevodi kao vjetrogonja, obješenjak, vjetropir, gizdelin, kicoš, nametljivac, neradnik. Teško da bi se Mandžu moglo povezati s bilo kojom od ovih titula, ni blizu. Dapače, svi koji ga poznaju u njemu govore samo biranim riječima.
Mrgud velikog srca
Admir Alić, Mandžin nekadašnji suigrač iz Marsonije, izgubio je kuću u poplavljenoj Gunji. Mandžo je prvi dotrčao, ravno iz Münchena, upomoć svojim Slavoncima.
– Tu Mandžinu gestu nikada nećemo zaboraviti. Bio je uz nas u najtežim trenucima, pokazao kako veliko srce ima. Dopremio nam je hranu i vodu, čujem da je pomogao i financijski. Znam ga još iz vremena dok smo skupa igrali u Marsoniji, oduvijek je bio takav. Pravi prijatelj, dečko koji će ti pomoći u bilo kojoj situaciji. Evo, i dandanas čujem se s Mandžom, uvijek pita kada ću natrag u kuću – pričao nam Alić vjerno oslikavajući Mandžin karakter još 2015.
Požrtvovan, dobronamjeran, suosjećajan, privržen. Prema onima do kojih mu je stalo. No, tijekom svoga uspona prema zvijezdama mnogi su upoznali i drugu Marijevu stranu. Najviše treneri koji često nisu imali dovoljno senzibiliteta prema njegovoj osebujnosti. Primjerice, u rujnu 2007. godine tadašnji izbornik mlade reprezentacije Dražen Ladić potjerao je Marija Mandžukića (zajedno s Filipom Lončarićem) iz momčadi pod misterioznim okolnostima. Pričalo se da je dvojac pod okriljem noći pokušao bijeg iz kampa u Tuheljskim Toplicama. Afera nije ostavila nikakve posljedice, Mario nije ispaštao ni u reprezentaciji ni u svome klubu. Osobito turbulentan bio je Mandžukićev odnos sa Zdravkom Mamićem. Od strastvenih poljubaca i poklanjanja skupocjenoga sata na letu iz Amsterdama (nakon što je Mandžo razbio Ajax) do ruba fizičkoga obračuna u Edinburghu dvije godine poslije.
Mandžo je bio prvi nogometaš kojemu je Mamić odrezao kaznu od 100.000 eura (zbog crvenoga kartona u Salzburgu), ali mu je i posvetio srcedrapajuće stihove:
– Volim vas. Galeb se topi u vodama, život u ljubavi, ljubav u suzama. Da, volim vas. Riječi su lažne, a djela su bitna, volim vas – recitirao je Mamić Mandžukiću i Sammiru. Koji mjesec kasnije iz Mamićevih je usta izašlo i ovo:
– Proklet bio dan kad sam upoznao Marija Mandžukića! – okomio se Zdravko na svoga mezimca nakon što je Dinamo izgubio od Hajduka na Poljudu i ispao iz Kupa. Kraj burne sage došao je u ljeto 2010. godine kada se Mariju napokon ostvarila želja – prodan je u Wolfsburg. Kakav je bio Marijev oproštaj s Mamićem? pitali smo tada tatu Matu Mandžukića.
– Savjetovao sam sinu da bude uglađen i kulturan, kako sam ga i odgajao. Tako je i bilo, rastali su se kao prijatelji. Mamiću smo oprostili sve uvrede koje je izrekao na Marijev račun iako je u njima pretjerivao. Pa nije Mario mogao sam rješavati utakmice, a Mamić je napadao samo njega – kazao je Mato Mandžukić.
Fatalan Mandžin stav Marijev odnos s trenerima također je imao uspona i padova, no nijednoga svoga šefa nikada nije ostavio na cjedilu. Dok je bio u Dinamu, jednom je zgodom Kruni Jurčiću zabušavao na pripremama odbivši raditi sklekove zajedno s ostalim suigračima. Jurčić je vidio, ali nije reagirao. Zašto?
– Razgovarao sam s mnogim iskusnim trenerima što napraviti u takvoj situaciji. Recimo, Ottmar Hitzfeld mi je rekao da on u tim trenucima okrene leđa – priznao je tada Jurčić, koji se rukama i nogama borio da Mandžo ostane što dulje u Dinamu. Znao je da takvoga plavi još dugo neće imati. Diktator Felix Magath u Wolfsburgu kaznio je Mandžukića sa 10.000 eura jer se na utakmici protiv Borussije Mönchengladbach nije dovoljno brzo vraćao u obranu nakon izgubljenih lopti. Međutim, kod tog trenera, kojega zbog specifičnih metoda treninga zovu Sadam Husein, Mandžo je eksplodirao i napravio senzacionalan transfer u Bayern. Magathova kazna samo je probudila inat u igraču kojega su Englezi nazvali 'ptičja glava'.
Salutiranje Gotovini i Markaču
Vrhunac Marijeve karijere dogodio se u Bayernu, kod trenera Juppa Heynckesa, kada su se Bavarci okitili naslovom europskog prvaka, uz Mandžin pogodak Borussiji na kultnome Wembleyu. Hrvatska trobojnica oko struka i 'ušati' pehar u rukama, slika koja je obišla svijet i donijela Mandži novu dimenziju: odjednom je postao jedan od najmoćnijih i najtraženijih europskih napadača. Iz te sezone datira i mali Mandžin skandal kada je, u trenucima slavlja zbog postignutog pogotka protiv Nürnberga, salutirao pred navijačima slaveći tako oslobođenje generala Gotovine i Markača. Njemački savez opomenuo ga je zbog tog poteza. Mandžina bajka u Bayernu nije imala sretan kraj zbog narušenih odnosa sa španjolskim trenerom Pepom Guardiolom. Kao i u slučaju Zlatana Ibrahimovića, narcisoidni trener imao je problem s Mandžinim stavom. Pep je tražio poslušnike, a prgavi je Mario sve teže podnosio trenerove taktičke zamisli i rotacije.
Sve je kulminiralo nakon ispadanja Bayerna u Ligi prvaka od Real Madrida, kada se, navodno, Mandžo podsmjehivao Guardiolinom emotivnom obraćanju igračima. Uslijedila je sankcija: Pep je izbacio Mandžu iz momčadi za finale Kupa u Berlinu i uskratio mu radost osvajanja još jednoga trofeja. Slična priča pratila je Mandžu i za boravka u Madridu, gdje je njegova požrtvovnost osvojila trenera Simeonea, ali je fatalan opet bio Mandžin stav. Naime, naš se reprezentativac, moćan i samouvjeren, opet teško nosio s dijeljenjem minutaže s domaćim igračem Fernandom Torresom. Trener se znao požaliti: "Jedan moj igrač uvijek je nezadovoljan kad je na klupi..." S obzirom na njegovu reputaciju, takav Marijev stav neće ga unazaditi, dapače, donijet će još jedan iskorak u karijeri.
Era u Juveu
Naime, najtrofejniji talijanski klub, europski doprvak Juventus, kupuje samo najbolje i u Mandži vidi centarfora s kojim će ponovno napasti europski vrh. Prelaskom u Italiju Mandžo će svoje transferne visine dovesti do spektakularnih 62,50 milijuna eura, rekord koji je do tada plaćen za jednoga hrvatskog nogometaša! Nitko nije niti slutio što slijedi: četiri i pol godine dominacije Italijom i Europom, četiri i pol godine 'Gospodina No Good' i salutiranja talijanskih tribina hrvatskom ratniku.
Mandžukić je u dresu Stare dame osvojio devet trofeja: četiri naslova prvaka, tri kupa Italija te dva talijanska Superkupa.
'Mario je bio ključan igrač za Juventus u protekle četiri i pol sezone te je doprinio ogromnom uspjehu u klubu. Ponosno je nosio dres, s karizmom i osjećajem pripadnosti u 162 utakmice kad je igrao za Juventus, zabio je 44 gola, a tko može zaboraviti fantastičan gol u finalu Lige prvaka u Cardiffu protiv Real Madrida. Hvala ti Marijo na četiri fantastične godine', dio je teksta koji je objavio torinski klub.
Saga oko Mandžinog odlaska je trajala još odtkad je na klupu Juventusa sjeo novi trener Maurizio Sarri i odlučio da mu Mandžo više ne treba i da može potražiti novi klub.
Ništa nije bio problem. Navijači su plakali, a Mandžo ponosno nastavio dalje. Potpisao je ugovor s katarskim Al Duhailom, no iz njega se vratio već nakon pola godine.
„Postigao sam dogovor s Al Duhailom oko raskida ugovora na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem na povjerenju i domaćinstvu koje sam dobio u Kataru i želim klubu i momčadi sve najbolje u budućnosti“, napisao je Mario na svojim službenim stranicama društvenih mreža.
Nakon toga je slijedilo pola godine traženja klubova i povezivanja s raznima. Sve do 18. siječnja 2021. kada je 'uhvaćen' u milanu na lječničkim pregledima i bilo je jasno: Tračevi su istiniti, Super Mario se vraća u Italiju, dolazi na San Siro, upisuje se među vojsku Hrvata koji su ostavljali duboke tragove u crveno-crnom dresu. Gledat ćemo ga kraj Zlatana Ibrahimovića, gledat ćemo opet velebni tandem iz Rusije 2018. kada je s Antom Rebićem rušio sve pred sobom.
Gledat ćemo ga opet ondje gdje hrvatski ratnik zaslužuje biti - u najvišim razredima svjetskog nogometa, u Seriji A, trenutno prvoplasiranoj momčadi, AC Milanu. Klubu u kojemu je Zvone Boban otvorio put Hrvatima i pokazao da ondje opstaju samo iskreni, srčani i hrabri. Baš onakvi kakav je Mario.
Hvala Bogu,sad je sve naj,naj a ne upitnik.