U posljednjih nekoliko mjeseci mediji su ga pokapali već dva-tri puta, ali srce fajtera pjesničke duše nije se dalo. Šampion se borio da ostane u ringu, no 4. rujna morao je predati meč. Bio je to dan kada je umro Marijan Beneš, boksačka legenda koja je ovog petka na banjolučkom groblju Svetog Marka ispraćena uz “Hej Slaveni”. Himna propale države koju je volio i ostao joj vjeran do kraja ovog je 7. rujna za njega otpjevan 40. put. Prvih 39 puta bilo je kad se penjao na pobjedničko postolje. Bilo je to u vrijeme kad je bio slavljen i hvaljen, kad je njegovim uspjehom opijena gomila izvikivala njegovo ime. Bilo je to vrijeme kad je bio “naš”. A onda je došlo vrijeme kad je postao ničiji šampion, kad je u Hrvatskoj bio četnik, u Bosni i Srbiji ustaša. Mnogi su tada pljunuli na njegovu i sportsku i ljudsku veličinu, kao da su se natjecali tko će pljunuti jače.
Uvijek netko jače udara
Televizijski komentator Dragan Nikitović svojedobno je za Beneša rekao da je “najveći tragičar našeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe netko tko jače udara. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni kada je stremio k vrtoglavim visinama, niti kada je počeo strmoglavo padati”.
>>Pogledajte što je Hrgović rekao nakon pobjede
Tako je bilo i u ringu i u privatnom životu.
U prosincu 2015., kad smo se s Benešom našli u Banjoj Luci, kazao nam je da je i Hrvat i Bosanac i Srbin, da je čovjekoljubac i da voli ljude. Nikoga nije dijelio po nacionalnosti već po tome je li dobar ili loš. U njegovu životu bilo je i jednih i drugih.
Te 2015. Beneša je bolest bila već dobrano načela. Bez lijevog je oka ostao još u ringu, a posljedice borbi, u kojima su mu kosti lomljene 26 puta, vukao je za sobom. Teško je hodao, a nakon udarca u vrat stradale su mu glasnice i glasa gotovo da i nije imao. Zato smo SMS porukama dogovarali vrijeme i mjesto susreta. Poručio nam je da dođemo u pečenjaru Kod Muje, tik uz Vrbas, kamo je dolazio svaki dan. Kad se pojavio, konobarica je s police uzela šalicu iz koje je samo on pio kavu. Na njoj je pisalo Spiderman. Bilo je poprilično teško razaznati što govori, osim kad biste uz njegova usta prislonili uho. Kazivao je tiho i isprekidano pa je često u kvrgave i zgrčene prste uzimao papir i olovku, da tako dovrši misao. Pisao je polako, velikim tiskanim slovima. Treptaj očima i lagani smiješak u toj su našoj komunikaciji značili da. U gužvi ćevabdžinice i sugrađana koji su zastajali pozdraviti šampiona razgovor bi trajao valjda cijelu vječnost pa nas je Beneš poveo ka svojoj kući u banjolučkom naselju Vrbanja. U tom ogromnom zdanju živio je potpuno sam.
Pokazivao nam je odličja, pričao o svom burnom životu, nerado se prisjećajući ružnih epizoda, svinuvši lijevu ruku u laktu i desnu stavivši preko nje kad smo ga pitali je li njemu netko pomogao kad se bio našao na dnu, bez primanja i kada je preživljavao uz financijsku pomoć sestre Ljiljane, koja ga je svojedobno bila uvela u svijet profesionalnog boksa.
Rođen u Beogradu, Beneš je prve boksačke korake napravio u klubu Sloboda iz Tuzle, grada u kojem je s roditeljima, sestrom i trojice braće proživio djetinjstvo, preselivši se zbog boksa u Banju Luku koja ga je očarala i iz koje je kasnije odlazio pa joj se onda, i kad ga nije htjela, vraćao. Tu nam je svoju ljubav objasnio riječima:
“Banja Luka je ljepotica, al’ i kurva koja te zavede pa te ostavi kad ti je najpotrebnija. Al’ kurve se najviše vole. I zato sam joj se vratio.”
>>Pogledajte kako je Thompson pjevao Hrgoviću
Dovezao prvi BMW
U mladosti je obolio od žutice i tih je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zapravo trebao biti kraj njegove boksačke karijere, i to u trenutku kad je postao europskim prvakom u amaterskom boksu. U dokumentarcu “Bio jednom šampion” snimljenom 2003. godine dr. Dragan Danališen, u to vrijeme klupski liječnik Slavije – kluba za koji je Beneš boksao – kazao je kako mu je tada bio zabranio da se dalje bavi boksom. No, ne da ga nije poslušao, već je pobjegao iz bolnice u Počitelj potražiti pomoć od žene za koju je čuo da liječi narodnim lijekovima. Kad se oporavio, shvatio je da je došlo vrijeme da ispiše novo poglavlje svog života. Odlučio je amaterski boks zamijeniti profesionalnim, a sestra Ljiljana koja je živjela u Njemačkoj spojila ga je s menadžerom Willyjem Zellerom. I sportska se povijest počela pisati.
Momak iz obitelji učitelja – Srpkinje iz Like Marije i vojvođanskog Hrvata Josipa – penjao se ka krovu svijeta. Nakon što je u amaterskoj karijeri odboksao 299 mečeva, od čega je dobio nevjerojatnih 272, izgubio 16, a 11 je završilo neriješeno, ušao je u profesionalni ring u kojem je od 56 mečeva dobio njih 50, izgubio pet, a jedan je ostao bez pobjednika. Šampion kojeg su protivnici upamtili po kratkim rukama i nokautu kojim ih je najčešće u prvim sekundama meča pospremao na pod u profesionalnom je boksu u svojoj Banjoj Luci dogurao do službene titule europskog prvaka. Dvoranom Borik orilo se “Jugoslavija”, izvikivalo njegovo ime, pjevalo “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ...”.
U Pariz su ga dolazili gledati Alain Delon, koji mu je htio biti i menadžerom, ali ga je Beneš odbio, zatim Jean-Paul Belmondo, ali i jugoslavenski kriminalac Ljubo Zemunac. Svojom je borbom Marijan, čovjek koji je jednako udarao objema rukama pa protivnici nisu znali je li ljevak ili dešnjak, opčinio različite slojeve društva.
Pričao nam je za susreta u Banjoj Luci o svojoj mladosti i o tome kako se jednom u danu u kafiću koji je imao u gradu na Vrbasu potukao dvanaest puta, kako je u Banju Luku dovezao prvi BMW i prvi sportski Mercedes, prvi prošetao kaubojke i prvi otvorio body building klub. O tom je razdoblju života – u kojem je dobar dio na boksu stečenog imetka razdijelio, pomažući svakom tko ga je za pomoć priupitao – rado govorio, šeretski se osmjehujući.
Na spomen devedesetih se mrštio. Mlađeg brata Ivicu 1992. godine su u Bosni ubili, njegovo tijelo do danas nije pronađeno, a krivci za smrt Ivice Beneša negdje slobodno šeću.
– Braća Antun i Josip umrli su od tuge za Ivicom – kazao je.
U ratnom je ludilu otišao najprije kod ženine obitelji u Niš pa se vratio u Banju Luku, onda je stigao u Hrvatsku, bio u Zagrebu i Medulinu, ali se nije snašao. Ostao je bez imovine u Banjoj Luci, naposljetku sudskim putem dobivši natrag kuću i stan, ali ne i lokal u kojem je držao kafić “MB”. Pisalo se da je u ratu bio ponižavan, da je morao kopati rovove za srpsku vojsku, spominjalo se kako je po povratku u Banju Luku, kojoj se vratio nakon što je bio potpisan Daytonski sporazum, bio pretučen. Njegova kći Žanet Beneš Ćulum objavila je neki dan na Facebook-stranici koja nosi ime njezina oca da Marijan Beneš nikada nije imao ratnu radnu obavezu, nikada nije bio prisiljen kopati rovove, niti je bio u logoru tijekom rata.
“Naš otac nije bio ismijavan, niti ponižavan u svojoj Banjoj Luci”, napisala je.
Gradonačelnik Igor Radojičić objavio je pak da će se jedna ulica u gradu koji je Beneša toliko omađijao nazvati njegovim imenom.
Ipak, dugo je vremena po povratku bio bez ikakvih primanja i preživljavao je uz financijsku pomoć sestre Ljiljane. Nacionalnu je mirovinu za zaslužne sportaše dobio tek 2014. godine. Govorilo se da je mnogima ostao dužan, da je puno izgubio na kocki, no Beneš nam je tvrdio da to nije istina rekavši da je kockao samo s prijateljima i da “nikada ne bih imao srca nekome uzeti pare.
U životu je, govorio je, imao puno novca osmjehnuvši se kad smo kad ga pitali je li točno da je na boksu bio zaradio šest milijuna maraka:
-Puno sam i trošio, a puno i podijelio – odgovorio je.
Kad je ostao bez novca, iz njegova su života iščeznuli “prijatelji” iz prošlosti pa nam je, kad smo ga pitali bi li što mijenjao u svom životu, kazao da kod sebe ne bi mijenjao ništa, samo bi promijenio ljude oko sebe jer su ga mnogi puno puta razočarali i prevarili.
– Nikada nisam uzimao doping, a imao sam prilike. No, mislim da to rade samo kukavice, ljudi bez povjerenja u same sebe. Moj je jedini “doping” bila Coca-Cola. Nikoga nisam uvrijedio i povrijedio, nisam krao, ljudima oko sebe uvijek sam samo htio pomoći. Znam da ima onih koji bi dali glavu za mene, ali i onih koji bi mi otkinuli glavu. To su bijednici, zavidni ljudi. Puno toga sam u životu dobio, još više izgubio – govorio je, vrativši se zatim na priču o sportskim danima, ne mogavši nikako prežaliti što mu je izmakla titula prvaka svijeta.
– U životu žalim jedino za tim što nisam postao prvak svijeta, a mogao sam to biti. Na meču u Berlinu bio sam u osmoj rundi nokautirao Elsiha Obedu, do tada jedanaest godina neporaženog svjetskog prvaka. Bio sam uvjeren da imam titulu. Nisam ni slutio da moj menadžer nije vjerovao u mene i da je prije samog početka meča bio povukao uplatu, zbog čega meč nije vrijedio titule. Poslije je menadžer lupao glavom u zid, plakao, vrištao. Al’ bilo je kasno. Nastavili smo i dalje raditi zajedno. U to sam vrijeme ja već nisam vidio na lijevo oko i nitko nije htio raditi sa mnom – ispričao nam je Beneš u prosincu 2015.
Ostao vjeran Titu
Nije krio da je volio žene i da su one voljele njega. U dvije izvanbračne i jednoj bračnoj vezi rodilo mu se četvero djece. Sin Goran, kojeg je dobio u vezi s groficom iz Njemačke, živi u Londonu i doktor je političkih znanosti. Kći Marija, koja se rodila dok je ljubovao s Beograđankom Milenom, profesorica je violine na bečkom konzervatoriju. Ljubav ka glazbi Marija je naslijedila od oca Marijana koji je završio nižu glazbenu školu i svirao flautu i klavir. U braku sa Stanom Marijan Beneš dobio je kćeri Žanet i Marijanu. Prva je stomatologinja u Banjoj Luci, druga je završila pravne znanosti u Beču. Negdje između tih zvaničnih romansi protutnjao je i njegov 18-dnevni brak s izvjesnom Aidom.
Na svoje unuke Helenu i Andriju, Žanetinu djecu, Šampion je bio iznimno ponosan. Djeca i unuke smatrao je svojim najvećim uspjesima, neusporedivi s onim sportskim. Posvetio im je brojne pjesme, stihovima je opjevao i Banju Luku, sport, ljubav... I Tita, jedinog predsjednika u svom životu kojeg je priznao. Njegove je fotografije držao u kući i te 2015.
– Upoznao sam Tita. I ponosim se time – kazao je, pokazujući nam fotografije iz vremena kada je bio na krovu svijeta, kada je, kako su to znali govoriti njegovi navijači, “udarao jako, kao da umjesto rukavice drži peglu”.
Te je fotografije dobio na poklon, u okviru u kojem ispod njegove slike piše: “Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka.” U pjesmi “Priča o meni” opisao je samog sebe stihovima: “Sport me naučio da lako se ne predam, da čast i ponos baš ni za šta ne dam. Tko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće, a i u porazu su i pobjede od neba veće.”
Nekoliko dana nakon našeg susreta Marijan Beneš imao je prometnu nesreću u kojoj je slomio rebra. U vremenu do njegove smrti vijesti koje su stizale o Šampionu odnosile su se na zdravstveno stanje koje se kretalo od lošeg ka gorem.
I ja sam "upoznao tita" - zbog tog zločinca dobio sam gotovo deset godina zatvora. Samo za rečenicu izrečenu 1971. godine - kako će se Jugoslavija raspasti uz krvavom ratu čim zločinac crkne. Na akraju je tako i bilo. A tko ga ćeli i danas veličati i obožavati neka mu se hitro pridruži tamo gdje je!