Točno nakon 15 godina i dva dana, Željko Mavrović (44) opet je odjenuo ogrtač u kojem je 26. rujna 1998. u Uncasvilleu izašao u ring Lennoxu Lewisu. No, ovaj puta nije bila riječ o stvarnom boksačkom nastupu nego o performansu. Naime, Željka su angažirali vlasnici Polleo Sporta kako bi se uz pomoć Šake sa Srednjaka "obračunali" s lošim životnim navikama i u Westgateu otvorili svoju treću zagrebačku trgovinu dodataka prehrani sportaša.
Dok se, zakrabuljen u ogrtaču, vozio pokretnim stepenicama trgovačkog centra, odjekivala je glazba koja ga je pratila u boksačkoj karijeri - "Eye of the Tiger" i "Simply the Best" - a pred vratima trgovine čekalo ga je mnoštvo koje mu je klicalo i pljeskalo. A on je - ošišan na irokezicu - bar nakratko doživio emociju ulaska u ring.
- Premda sam bio svjestan da je riječ samo o "kazališnoj predstavi", ipak me je sve to podsjetilo na uzbuđenja pred borbu. To vam ke kao i kada psa navikneš na koji znak će dobiti hranu pa kada učiniš "din, din" njemu krene slina. Tako sam i ja učas zapitao a s kime se to idem tući.
Željko je proljetos pokušao vratiti se u ring, što bi se i dogodilo da mu tijekom sparinga nije puknulo rebro. Tada je kazao:
- Ako sam tada već 80 posto već bio u ringu, sada sam samo 20 posto. Na psihofizičkom planu pojavile su se neke moje stare aveti koje mogu riješiti za 15 dana, a možda neću nikada.
Naš je dojam da ih se nije riješio i da će uskoro objaviti da od povratka borbama nema ništa. No, unatoč tome on opet trenira intenzivno.
- Sedam tjedana trebalo mi je da se vratim u puni trening. Ako sam u ožujku i travnju bio na 90 posto trenažnog intenziteta, sada sam negdje na 70 posto, i ideja o mom povratku u boks nije umrla.
Dakako, on se u boks može vratiti i kao trener, menadžer, savjetnik, dužnosnik... Stoga je valjda zato i najavio:
- Za nekoliko dana, uoči subotnje moskovske borbe Vladimira Klička i Aleksandra Povjetkina organizirat ću press-trening i obznaniti svoju odluku.
Tko zna, možda će tada reći da mu je proteklih dana bilo nuđeno da postane predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, ali da on ne pristaje odmah biti glavni zapovjednik, već samo dio vodstva saveza. Nastavak priče pokrenute zimus mogla bi biti, recimo, i Boksačka škola Željka Mavrovića. Bila bi šteta da Irokez ne prenosi svoje znanje, ne samo početnicima, nego i aktualnim borcima koji žele doraditi dio svoje tehnike i taktike. Uostalom, Irokez još uvijek posjeduje i karizmu (uvjerili smo se da ga ljudi još uvijek gledaju s divljenjem), ali i ljudsku toplinu, mudrost i strpljenje potrebno za dobra učitelja.
>> Mavrović: Moje aveti me ne puštaju natrag u ring