- Danas znam: da sam 1992. godine pobijedio Agassija u finalu Wimbledona, a bio sam bolji, osvojio bih zaista pet trofeja u All England Clubu. Trijumf je ovako došao na kraju, nije ni meni jasno kako. Koliko god sam o tome razmišljao sve te godine, jednostavno ne mogu objasniti što me to guralo prema pobjedi. Znam samo da sam izlazio na teren i igrao kao nikad, kao da je netko drugi vukao sve konce - govori otvoreno Goran Ivanišević u ekskluzivnom intervjuu za Max u povodu točno deset godina od trijumfa karijere.
Ovih dana, u vrijeme turnira, Goranovo osvajanje Wimbledona ponovo svi svjetski mediji uvrštavaju u najčudesnije trenutke u 125-godišnjoj povijesti najpopularnijeg svjetskog turnira. Goran je otkrio i što priprema kad ovih dana bude prvi put iskoristio pravo koje ima kao pobjednik i uđe u prostorije All England Cluba.
Ekskluzivni intervju za Max dao je i jedan od Bilićevih "fantazista" Ivan Rakitić. Pokazao je i objasnio sve svoje tetovaže na tijelu - svaku je posvetio jednom članu obitelji. Rakitić je otkrio i kako je od prve veće nogometne zarade ocu kupio - građevinsku tvrtku. Ivan otkriva kako je još prije prelaska u Basel dobio Mamićevu ponudu iz Dinama, ali i da su ga samo milimetri dijelili da se kasnije prikloni švicarskoj reprezentaciji, jer nije osjećao da ga HNS zaista želi! Također, kaže i kako se selidbom iz Njemačke u Španjolsku potpuno posvetio isključivo nogometu:
- Tijekom četiri mjeseca u Sevilli nisam nijednom otišao u noćni život, odolio sam svim čarima Andaluzije. Nikakvi kafići, klubovi, provodi, ništa...
Igor Cvitanović, najbolji strijelac u Dinamovoj povijesti, priznao je za Max kako je spas od životnih problema pronašao ponovo u Maksimiru, u radu s mladim igračima. Teško je prebolio rastavu, a sada se okrenuo trenerskoj karijeri i jednog se dana vidi na mjestu trenera prve momčadi.
Da sam ovo da sam ono, lako je sad naprdivati. Da sam ja 1992 bio u Minhenu danas bi me više cijenili, ovako sam se radovao sportskim uspjesima na bojišnici. Zato znam kad bi sutra pukla puška opet ja bii bio u Minhenu ne radi mene nego radi moje djece.