Vedran Ješe (31) skrasio se u Širokom Brijegu, gdje trenutačno zapovijeda najčvršćom obranom Premijer lige BiH, koja je u 26 kola primila četrnaest pogodaka. Za ¨sportski tjednik Max! se prisjetio svojih početaka.
– U moj prvi i najdraži klub Zagreb došao sam 1996. NK Zagreb uvijek će mi ostati u srcu. Ivo Šušak već 1998., sa 17 godina, priključio me prvoj momčadi. Dvije godine bio sam i kapetan, punih šest godina nosio dres pjesnika... Ali, boli me odnos sadašnjih čelnika kluba prema bivšim igračima i legendama. Nije u pitanju samo pokojni Dražan Jerković, već i Dračić, Rukljač, Smolek... Eto, nedavno je Zagreb slavio 90. obljetnicu. Mislite li da su se sjetili pozvati me? Nisu pozvali ni mnoge druge! Pazite, čak su promijenili povijesni klupski grb. Pa tko to smije sebi uzeti za pravo!?
Zagreb je 2002. jedini put \"prekršio\" pravilo da naslov prvaka Hrvatske može samo u Maksimir ili Poljud.
– Ma tko nam je što mogao! Imali smo strašnu momčad. Zamislite, mi smo tada igrali \"ludi\" sustav 4-2-4. Onda me Zagreb prodao Dinamu uz veliku odštetu. Dio je trebao pripasti meni, ali tih 166.000 eura nikad nisam dobio niti ću dobiti. No, to je završena stvar. Posrednik je bio pokojni Dino Pokrovac. Dino je bio i menadžer i jak zaštitnik, još jači autoritet i čovjek koji je držao do riječi. Bio sam standardan u Dinamu, onda se Pokrovčevom smrću sve promijenilo, posebice odnos trenera Josipa Kužea.
Uslijedila je posudba u zaprešićki Inter, pa prodaja u Thun, posudba u Bnei Yehudu, pa Ashdod, 14 mjeseci igranja u sarajevskom Olimpicu, a završio je potom u grčkoj Kavali.
– Kavala je prelijep grad, ali, gazde pravi kriminalci! Pukla je afera s namještanjem utakmica, gazde završili u zatvoru, klub izbačen iz lige... Tamo se nisam ni naigrao niti sam zaradio, prevaren sam kao nigdje drugdje!
Onda je u ljeto prošle godine predsjednik Širokog Brijega Mijo Jelić okrenuo broj Ješina mobitela.
– Miju znam odavno, dogovorili smo se za čas. Potpisao sam na godinu dana, a nedavno smo opet sjeli i produljili ugovor na još dvije godine. Široki Brijeg malen je grad, ali je čudo, svjetski sportski fenomen! Takvu organizaciju i infrastrukturu nema nitko u blizini, a i plaća je redovita.
Kad nije zauzet nogometom, često ga se može sresti na širokobriješkim ulicama kako se šeta sa suprugom Martinom i kćerkicom Tiarom.
– Eh, da sam Martinu sreo ranije, sigurno bi mi karijera bila još uspješnija! Znate, meni je obitelj sve. I sada se svaki čas čujem s roditeljima. U djetinjstvu smo svi puno propatili. Sa 11 godina morao sam 1992. bježati iz Banje Luke. Posljednjim zrakoplovom, u kojem je bio i Ivan Ljubičić, letio sam u Beograd, odatle preko Mađarske stigao kod tetke, očeve sestre u Zagreb. Otac je tada ostao u Banjoj Luci. Krio se kako ga ne bi regrutirali u bivšu JNA. Tek poslije roditelji su se izvukli konvojem iz tog pakla.
Banja Luku i sada posjećuje.
– Tamo više nemamo ništa osim grobova predaka. Obilazimo ih, kao i prijatelje Srbe koji nas se nisu odrekli u teškim ratnim danima.
Što ćete raditi nakon karijere?
– Ne vjerujem da ću se baviti bilo čim što ima veze s nogometom, to područje više nije zdravo - rekao je Ješe za sportski tjednik Max!.
