Kada treba stati u obranu suigrača, napadač Medveščaka Tomi Zanoški (28) uvijek je prvi u redu, za suigrače mu nikada nije teško upotrijebiti šake. Na ledu je jedan od najžešćih, no čim siđe s leda, Tomi navuče osmijeh na lice i toj žestini nema ni traga.
Kako kažu suigrači, Zanoški je dobri duh svlačionice, uvijek spreman svima pomoći. Tomi je nedavno osnovao i svoju humanitarnu zakladu, koja će pomagati mladim hokejašima i siromašnoj djeci.
Raymond nije baš toliko strog
– Vidio sam koliko smo mi igrači ovdje popularni i da bi to mogao iskoristiti za pomoć djeci. Još sam tijekom ljeta kod sebe u Kanadi počeo skupljati hokejašku opremu. Za Božić bi ta oprema trebala stići u Zagreb – otkrio je Zanoški i dodao:
– Pomagat ću i ostalu djecu, ne samo hokejaše. Zaklada se zove “10 golova”, po mom broju dresa, ali i simbolizira djeci da uvijek moraju imati 10 ciljeva. Baš počinjem s akcijom da na svaku utakmicu zaklada besplatno vodi četvero djece. Cilj mi je preko sponzora skupiti novac kojim ću oko Božića darivati petero siromašnih hrvatskih obitelji. A nakon kraja sezone namjeravam dvoje djece povesti u kamp u Kanadu, u školu hokeja gdje radim.
Humanitarne akcije Zanoški pokreće jer je u mladosti u Kanadi i on dobivao besplatnu opremu.
– Mojim roditeljima nije bilo lako kupovati skupu opremu. Zato su dio kupovali, a dio sam dobivao od donacija. Sada želim pomagati kao što su nekada meni – poručuje Tomi.
Prisjetio se Zanoški nedavnih utakmica u pulskoj Areni.
– Tek nakon nekoliko dana shvatili smo da smo bili dijelom velikog spektakla. Dobio sam puno poruka od prijatelja koji su htjeli da im pošaljem link gdje su mogli gledati utakmicu. Pula je bila jedinstvena, jer nitko nikada nije igrao u amfiteatru. Iako, sat vremena prije prve utakmice bilo je kaotično vidjeti u kakvoj je lošem stanju led. Bila bi zaista katastrofa ne odigrati utakmicu i razočarati navijače. Zato smo mi bili spremni početi i u dva sata iza ponoći – rekao je Tomi Zanoški, koji je postao prvi igrač u povijesti EBEL-a koji je zabio gol iza ponoći.
Ovih dana u svlačionici Medveščaka puno se priča i o KHL-u.
– Meni bi bio veliki izazov igrati u najboljoj europskoj ligi. Doduše, bilo bi mi žao što bi gotovo potpuno promijenili momčad, no već sam naučio gubiti prijatelje, suigrače iz momčadi. To je profesionalizam.
Zanoški ima velike planove s Medveščakom.
– Jako velike, želim ostati i do kraja karijere, ovdje se osjećam kao doma. Ne igram samo za sebe nego i za navijače, klub, grad Zagreb – kaže i dodaje:
– Kada sam dolazio, nisam očekivao da ću postati ljubimac navijača. Doduše, i u prethodnim klubovima zbog rada i borbenosti navijači su me uvijek voljeli, no u Medveščaku je to posebno. Ljudi me pozdravljaju na ulici, trube na semaforu. Kad izađem na piće ili u kino, prepoznaju me i traže autogram.
Mnogi govore da je trener Medveščaka Marty Raymond strah i trepet u svlačionici. Je li to baš tako?
– Nije toliko strog kao što se govori. Možda zbog toga jer je policajac ljudi imaju krivu percepciju. Traži disciplinu, jako je posvećen poslu, ali nije to ništa neobično kod trenera.
Najdraži igrač?
– Wayne Gretzky, Joe Šakić i Pavel Bure, kojeg sam uvijek u svemu kopirao.
Rituali prije utakmice?
– Uvijek odspavam sat vremena prije utakmice, na isti način oblačim opremu, prvo desnu, pa onda lijevu klizaljku, desni pa lijevi laktobran, na isti način omotam palicu...
Najdraži i najgori trenutak u karijeri?
– Najdraži je kada sam na Univerzijadi u Torinu s reprezentacijom Kanade osvojio zlatnu medalju, a najgori mi je kada sam s Mississaugom izgubio finale OHL-a.
Osvojila ga Zagrepčanka
Čime bi se bavio da nisi hokejaš?
– Vjerojatno nečim u biznisu, a lijepo bi bilo i da sam profesionalni igrač pokera. Baš guštam igrajući poker, no osim Naglicha, u Medveščaku baš i nemam neku konkurenciju.
Najdraži hobi?
– Tijekom ljeta volim igrati golf i voziti se jet-skijem.
Kao bivši dinamovac (igrao za maksimirski klub dok je imao šest godina) Zanoški prati plave u Ligi prvaka.
– Žao mi je što im tako malo navijača dolazi na stadion, teško je sportašima igrati bez podrške s tribina.
Zanoški nogomet prati odmalena.
– Od 1994. redovito pratim vatrene. Najdraži igrači uvijek su mi bili Šuker i Boban. Htio bih upoznati Šukera, porazgovarati s njim. Neka dođe na jednu utakmicu Medveščaka, ja ću se pobrinuti za karte!
Iako o tome baš i ne voli pričati, Tomi je otkrio da je sretno zaljubljen.
– Djevojka se zove Mihaela. Zagrepčanka je, jako je dobra cura, dolazi na moje utakmice. Lijepo nam je skupa, slažemo se, ali ne volim baš govoriti o privatnom životu – zaključio je Zanoški.
Cijela priča objavljena je u sportskom tjedniku Max!
