Kad ga gledate na treningu ili za vrijeme neke utakmice, u njemu vidite mirnu i staloženu osobu koja rijetko povisuje glas, ali osobu koja jasno daje do znanja da sve ima u malom prstu. Kad s njim, pak, sjednete na kavu i spomenete futsal, potpuno se otvori. Riječ je o Mići Martiću (51), treneru "malog Dinama".
– Futsal je za mene poput droge, ne mogu bez njega i bit ću u njemu do samoga kraja – kazao nam je Mićo koji je istinska faca ovog sporta. Igrao je u brojnim hrvatskim i talijanskim klubovima, bio kapetan naše reprezentacije, a poslije i izbornik. Danas je svjetski priznati trener, a upravo je on pokretač najpoznatijeg svjetskog portala o futsalu (Futsal Planet).
– Oduvijek sam imao maniju skupljanja podataka i zbog toga sam želio biti sportski novinar. I tako sam 1997. došao na ideju da počnem upisivati podatke o futsalu na internet. Nisam u to vrijeme imao konkurenciju pa se brzo proširilo. Počeli su mi se javljati ljudi iz cijeloga svijeta i tražili me da tamo ubacim i njihove lige i svi su mi slali podatke. Sjećam se, znalo je biti telefonskih poziva u Španjolsku kako bih saznao rezultate. Danas to održavam uz pomoć entuzijasta iz cijeloga svijeta.
Strojar maštao o lopti
Skeptičan, kakav sam po prirodi, u tim trenucima kroz glavu mi je prolazilo nešto poput: "Ma dobro, sigurno nije baš najpoznatiji portal na cijelom svijetu." Međutim, Mićo me odmah demantirao...
– Znate, mi dodjeljujemo nagradu za najbolje igrače futsala svake godine. Kao što France Football bira Zlatnu loptu, tako mi radimo u futsalu. Čak i Fifa o tome piše, a u međuvremenu smo pokrenuli i portal za trenere gdje imamo više od 1000 prikaza vježbi i treninga, a neki su prevedeni na 24 jezika.
Mićo je inače završio strojarstvo i početkom 80-ih godina paralelno "haklao", a onda se dogodio filmski scenarij.
– Radio sam nekoliko mjeseci u Željezari Sisak, ali sve vrijeme misli su mi bile u futsalu. Maštao sam o njemu i razmišljao o tome da ovo nije život za mene, nisam ja za papire, crtanje i projekte. Tih godina igrao sam za Alkar i poslije za Uspinjaču, a onda su me primijetili na jednom turniru u Italiji i pozvali na probu na kojoj sam prošao. Potpisao sam za Hellas Veronu i mislio da ću zaraditi neki novac, ali da se neću dugo zadržati u Italiji, no prevario sam se. Na kraju sam na Apeninima kao igrač, a poslije i kao trener ostao 20 godina!
Ondje je sa suprugom Andrejom 2003. dobio i kćer Saru, a onda se vratio da svoj entuzijazam i znanje posveti hrvatskom futsalu. No, nije zadovoljan.
– Stanje kod nas nije dobro, ali sami smo si krivi. Mi, ljudi koji smo u tome. HNS, pod čijim smo okriljem, ne mari za nas, ali to je više naša pogreška jer nema ideje, ne javljaju se projekti i ne radimo zajednički pritisak na Savez kako bismo pokrenuli stvari nabolje.
Što je po vama nužno napraviti?
– Vani je futsal priznat, o njemu se stalno piše, klubovi su povezani s velikim nogometom, a automatski je tu u igri i veći novac. Kod nas se nešto promijenilo nabolje nakon Eura u Hrvatskoj, ali nismo to dovoljno iskoristili. Reprezentacija ima veću podršku nego prije, ali ispod toga je velika praznina. Nemamo bazu, ne radimo s mladima, radi se samo od vrha, a ne od temelja. Ja bih radije da su bolji uvjeti u županijskim ligama, da se bolje radi u omladinskim pogonima, pa i u školama. Profesorima tjelesnog dao bih nekoliko kratkih osnova o futsalu pa da ga djeca zavole od malih nogu, da im damo do znanja da su s tim sportom počeli i velikani poput Ronalda, Kake, Ronaldinha i Neymara. Onda bi jednog dana kvaliteta isplivala na površinu pa bi i reprezentacija profitirala.
A tko bi trebao pokrenuti inicijativu prema Savezu?
– Đulvat i ja smo pokrenuli inicijativu kada je Šuker postao predsjednik HNS-a. Mi smo tada proputovali Hrvatsku, napravili više od 3500 tisuća kilometara i posjetili više od sto klubova te poslije nekako uokvirili želje. Napisali smo dopis i proslijedili ga HNS-u, ali nikada na njega nismo dobili odgovor. Očekivali smo da će nam se javiti, pa barem da nam kažu da ne mogu ispuniti naše zahtjeve, ali ništa se nije dogodilo.
Mićo je od ove sezone u Dinamu, to mu je novi projekt u bogatoj karijeri.
– S Matijom Đulvatom (predsjednik kluba, nap.a.) poznajem se dugo i zajedno smo, između ostalog, bili u Alumnusu kada smo 2013. osvojili naslov prvaka. Nije nam trebalo dugo da se dogovorimo, a Futsal Dinamo najbolje je što se našem futsalu dogodilo. Napokon imamo medijsku pozornost, što nije dobro samo za naš klub, već za sve. Imamo dobru momčad, punu potencijala i nadam se da ćemo biti među prve četiri momčadi i izboriti doigravanje, a onda nikome neće biti lako s nama, posebno zbog naših navijača. Ne pretjerujem kada kažem da toga nema nigdje na svijetu. U Španjolskoj, Rusiji i u Brazilu, gdje je znalo biti i 50 tisuća ljudi, dobra je atmosfera, ali to je kao u kazalištu. Kad Boysi navijaju, nikome nije svejedno! Kad ih čujem kako pjevaju, na klupi mi i mozak bolje radi...
Da su svi kao Đulvat...
Đulvat je ujedno i igrač, kako je to na terenu, čija je zadnja riječ?
– Kad je na parketu, ponaša se kao igrač. Znate, s njim je lako raditi, svaki bi ga trener želio u momčadi. Jer, kad on s više od 40 godina "grize", kako onda ne bi i neki mladi igrači?! On je moja produžena ruka na terenu, a imamo i još nekoliko iskusnih igrača koji pomažu svojim znanjem. Jedan od njih je i Matija Capar za kojeg sam uvjeren da će biti jedan od naših najboljih trenera.
Mićo je pohvalio Nacional i Split, dvije trenutačno najjače momčadi u Hrvatskoj, ali siguran je da ih Dinamo može dostići?
– Da ne vjerujem u to, ne bih bio ovdje. Dinamo je stabilan klub, uskoro bismo trebali krenuti u projekt trening-centra na Velesajmu. Radimo odlično, treninzi su nam nekad jači od utakmica i kad se sve posloži, bit ćemo pravi. Znate, nekad ne morate imati najbolju momčad, samo stabilnost, dušu i dobru atmosferu pa onda dobijete i rezultat. Dokazali smo to s Alumnusom...
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
>>Futsal Dinamo u godinu dana uprihodio više od 800 tisuća kuna
Mićo ima da ko Ferguson ostaneš doživotno u Futsal Dinamu