Mirko Filipović, jedan od najvećih hrvatskih sportaša i legenda borilačkih vještina, sinoć je u MIS Studiju Podcast Inkubatora tri sata prepričavao anegdote iz svoje karijere. Nikada ga nismo vidjeli ovako opuštenog i iskrenog. Nedavno je donio jednu od najhrabrijih odluka u karijeri, a gledateljima je ispričao je pravu istinu o svom povratku u ring. Tijekom tri sata čiste uživancije pričao je o svojim počecima, obitelji i roditeljima, prisjetio se legendarnih dana u PRIDE-u, ali i najtežih trenutaka u životu koji su ga osnažili i zbog kojih je danas tu gdje jest. Pričao je kako je došao u Zagreb na studij s posljednjih 400 maraka koje mu je dala njegova majka. Živio je u studentskom domu kao ilegalac i doslovno krvavo se borio za svaku zarađenu kunu. Uspio je nasmijati i rasplakati našu Deu i cijeli studio.
- Znate, jednom ću valjda reći istinu kada kažem da se opraštam. Tko me uopće vukao za jezik... Novinari me stalno opsjedaju, ispituju, a onda kažu kako sam im lagao da se opraštam, kao da sam obećao da ću vratiti hrvatski vanjski dug. Volio bih se boriti još dvadeset godina, ali nažalost ne mogu. To je sve vrhunski biznis, ali i moja velika strast - kazao je Mirko o povratku u ring nakon godinu dana i osvajanje Rizin Grand Prixa.
Pobjedu u PRIDE-u 2006. godine posvetio je svom pokojnom ocu, pobjedu u Rizinu prošle godine svojoj djeci, pa smo Mirka upitali hoće li oproštaj posvetiti sebi nakon svega što je prošao u karijeri.
- Posvetit ću tu borbu navijačima koji su me pratili tijekom moje karijere.
Prisjetio se svojih početaka u rodnoj Slavoniji.
- Počeo sam trenirati u šestom razredu osnovne škole. Lupao sam po vreći improviziranoj od šatorskog krila. Gledao sam Bruce Leeja i Van Dammea, a kada sam vidi onu špagu, rekao sam da i ja to moram napraviti. Samouk sam, ta karakteristika me prati tijekom cijele karijere. Nisam imao boksačke rukavice, već neke stare polurukavice, a ni vreća na kojoj sam vježbao nije bila za udaranje rukama. U neznanju sam miješao piljevinu i pijesak koji bi se za dva dana slegnuo, pa sam lupao sam u armirani beton. U meni je bio neki fanatizam. Lupao sam po toj vreći u garaži, a s druge strane bio je svinjac. Napadalo bi snijega po dva metra, a ja bih očistio sve to, skinuo se bos na minus 15 i onda udri.... Sjećam se svog pokojnog starog, došao bi po mene u dva ujutro i molio me da prestanem. Otac mi je složio neki boksački speed ball, bez mehanizma, kojeg smo čavlom zakucali na drvnu platformu. Mogao sam raditi samo high kickove, tukao sam ih 300-400 svaku noć i tako am razvio taj osjećaj za brzinu i fleksibilnost tog udarca.
Dei Redžić u razgovoru priznao je da se izvan ringa nikada nije potukao, ali je jednom frajeru opalio šamarčinu, s dobrim razlogom.
- Lik me pogodio automobilom u Puli i pobjegao. Jurio sam za njim i ulovio ga. Kada je otvorio prozor automobila, vidio sam da je pijan. Zalijepio sam mu takvu šamarčinu i s dva promila momentalno sam ga spustio na 0,5.
Mirko je pričao i o odnosu s medijima te kazao da ga današnje novinarstvo nervira.
- Ne kužim novinarske porive da gaze čovjeka. S pojavom internetskog novinarstva, okrenula se situacija u medijima. Valjda bi trebao postojati neki novinarski kodeks. Sjećam se naslova o mom boravku u Poljskoj, uoči meča s Gonzagom. Kaže naslov na portalu - Mirko je proživio nešto strašno, dogodilo mu se nešto nevjerojatno, i tako dalje. Zapitao sam se što mi se to i kliknuo vijest. Kad ono - bio je to članak o mom posjetu Auschwitzu.
Najteže dane u životu proživio je prilikom dolaska na studij u Zagreb.
- Majka me pratila vlak koji je zbog okupacije putovao stoljećima kroz Hrvatsku. Zagrlila me i dala mi je posljednjih 400 maraka koje smo imali u kući. Molio sam ju da to ne radi, ali ona mi je sve dala. Nije mi bilo lako, bio sam jedno vrijeme ilegalac u studentskom domu, molio sam da me zaposle u diskoteci Best. Nisam uvijek imao što jesti. Čim sam zaradio prvu veću lovu, od borbe mi je ostalo 14 tisuća maraka, kupio sam svojoj majci automobil da ne mora pješačiti kilometrima do posla.
Pravi sportas i covjek, samo nikako ne mogu shvatit sta mu je trebao izlet u politiku, a vjerojatno ni on sam. Mirko je legenda i na ovim prostorima ce ga tesko netko nadmasiti.