Kad su mu Američka anti doping agencija (USADA) i njegov poslodavac UFC odredili kaznu od dvije godine zabrane, ne na osnovu pozitivnog nalaza jer takav ne postoji nego na osnovu vlastitog priznanja, Mirko Filipović je najprije odbio našu molbu za razgovor. Ne i razloga da bi se skrivao, već kaže da mu je već muka objašnjavati da je zabranjeno sredstvo uzeo isključivo radi terapije ozljeđenog ramena. .
- Nije mi sve ovo trebalo, no tko zna zašto je sve to dobro i od čega me to spasilo. Možda od neke teške ozljede, neke nove operacije, neke štete koja bi se mogla reflektirati na moje zdravlje u nastavku života. Ovako pak u borilačku mirovinu odlazim posve zdrav što su pokazali detaljnji pregledi napravljeni uoči borbe sa Gonzagom. A tada sam radio dvostruki magnet mozga, detaljne pretrage srca, krvotoka, pluća...
Njegov bi slučaj u povijesti borbe protiv dopinga mogao ostati poseban jer je kažnjen na osnovu vlastitog priznanja, a ne na osnovu nalaza.
- Cijela ta situacija je bizarna jer sam ja sam obavijestio svog poslodavca da sam koristio nešto s liste zabranjenih sredstava. Učinio sam to misleći da nemam razloga bilo što skrivati, htio sam se samo što prije oporaviti jer ovo nije sport kao i svaki drugi. Ovdje vam je svaki nastup praktički borba za preživljavanje, važi pravilo da je bolje da ti ozlijediš protivnika prije no što on ozlijedi tebe, a za to su vam izgledi to veći što ste zdraviji. Uostalom, i hormon rasta je dozvoljen ako ga agencija odobri u terapeutske svrhe, no s ozbirom da za takvu prepisku nije bilo vremena, ja ih nisam pitao za dopuštenje pa je nastao cirkus. Htio sam spasiti rame i borbu, a isto bih prošao i da sam uzeo banalnu vitaminsku infuziju koja je također na listi zabranjenih. Cijeli je slučaj USADA-i očito dobro došao da promoviraju sebe i svoju politiku.
Da bi mu hormon rasta terapeutski pomogao ustvrdio je u razgovoru za dnevnik.hr i endokrinolog prof. dr.sc. Miroslav Dumić. On je kazao da hormon doista može pomoći kod ozljeda živaca i slično, a na izričito pitanje da li je to moglo poboljšati Cro Copove performanse rekao je "u principu ne" što nam je u privatnom razgovoru potvrdilo i nekoliko sportskih liječnika. Zbog svega Cro Cop je ušao u red onih nespretnih dopinških afera, gdje su se zabranjena sredstva nesmotreno uzimala u terapeutske svrhe ili su slučajno zakačena u nekom neprovjerenom energetskom napitku, pa se takvima borba protiv dopinga ponekad činila i kao "lov na vještice".
- Slažem se s time da sportaši ne smiju imati prednost nad suparnicima na račun nečega što unose u sebe. Ja držim da borba protiv dopinga mora postojati i biti na visokoj razini, no za mene je doping samo ono što omogućuje sportašu da bude brži, jači, izdržljiviji, eksplozivniji, a ne ono što mu pomaže da se brže oporavi od ozljede. Po meni su aktualna pravila pretjerana, no takva su i svi ih moramo prihvatiti. Naprosto nije istina da sam ja uhvaćen u dopingu već je rečeno da sam prekršio pravila jer sam uzeo bez odobrenja nešto što služi za sanaciju ozljeda.
S obzirom da nikakvog pozitivnog nalaza nema, a vjerojatno ga neće niti biti, je li mu sada krivo što se sam prijavio?
- To mi se već tjednima mota po glavi, no nije mi krivo. Jedino mi je krivo zbog te medijske histerije jer moj jedini doping, u pravom smislu te riječi, bila su dva treninga dnevno. Mediji su to jedva dočekali no ne mislim da su to činili iz zlobe jer bi to svakome napravili.
U svom obraćanju navijačima kazao je da je ispao naivan kao francuska sobarica?
- Prijavio sam to u vjeri da ništa loše nisam činio. Da sam nešto uistinu pokušavao smuljati zar bih to sam prijavio. Uostalom, da sam htio steći prednost onda bih uzeo pravi doping, nešto poput anabolika, steroida, testosterona... Nažalost, uvijek će biti ljudi koji će smatrati da je tajna moga uspjeha u nečem drugom, recimo u kriptonitu, kamenu sa Supermanova planeta Kripton. Išlo mi je na živce jedino to natezanje s medijima jer sam bio svjestan da što god kažem to liči na sakupljanje prosutog perja. A morao sam reagirati jer sam direktno prozvan. No, bilo pa prošlo, iako se hajka digla bez velikog razloga, i sada se želim usredotočiti na životne ciljeve.
A jedan od njih će biti i treniranje starijeg sina Ivana.
- Petogodišnji Filip još je mali, no Ivan će uskoro napuniti 13 godina i ima ogroman tjelesni potencijal. Trenirao je godinama hrvanje, sada trenira džiju-džicu i nadprosječan je talenat. Dakako, ne bih želio da izabere put kakav sam ja izabrao jer to je kruh sa sedam kora. Neka se posveti školovanju, no volio bih da savlada borilačke vještine isključivo u svrhu samoobrane i jačanja vlastitog karaktera i samopuzdanja. Nikako u svrhu obračunjavanja.
Da li se Mirko osjećao samouvjerenije u svakodnevnom životu zbog svog borilačkog znanja?
- S tim se čovjek drugačije postavi. Nikad nisam morao ući u neki banalni fizički obračun jer me svi znaju. Nitko nije bio lud da se ide tući sa mnom, a bilo je situacija koje su vodile k tome. Najčešće u prometu. Dođe čovjek do auta, sav zapjenjen, zgrabi kvaku, no kada bih ja spustio svoje zatamnjeno staklo obojica bismo se počeli smijati, a s jednim takvim sam i na cugu otišao. Ne sjećam se sada što sam mu u prometu skrivio, no dobro smo se nasmijali.
Cijelo vrijeme ovog razgovora Mirko je pričao o tome kad će ponovo početi trenirati i kako će i što vježbati. Pa zar pobogu nije u mirovini i više mu nije sila trenirati?
- To ne dolazi u obzir. Već tri tjedna nisam radio ništa da bih se oporavio od ozljeda. Spavam do 10, pola jedanaest i poželio sam se vježbanja.
Da li zbog straha od debljanja?
- Ne, jer ja jedem po potrebi, koliko mi organizam traži, a sada traži manje. Ja jednostavno ne mogu izdržati bez treninga. Moram to činiti zbog sebe. U ponedjeljak krećem s trčanjem.
A što ako ga to odvede u neku novu borbu, za dvije godine kada mu istekne kazna?
- To nije film koji ćete gledati. Uostalom, i tada ću biti pod ugovorom s UFC-om i ne mogu se boriti za drugu organizaciju sve dok me oni ne razriješe. No, i da se to dogodi ja ću tada imati 43 i u tim godinama doista nema smisla boriti se.
U svojih 20 godina profesionalnog bavljenja borilačkim sportovima, Cro Cop je imao jako puno teških treninga.
- Pokušao sam izračunati koliko sam ja to izveo high-kickova u svojoj karijeri, a treniram već 27 godina. Ako uzmemo da sam trenirao 10.000 dana i da sam na svakom treningu izveo u prosjeku 200 tih visokih udaraca nogom, a bilo je treninga kada sam ih radio i po 400, ispada da sam high-kick izveo oko dva milijuna puta. Nakon toga se i ne treba čuditi da mi svaka magnetska rezonancija tetiva i sjedne kosti počinje sa "degenerativne promjene".
>>Cro Cop o suspenziji: Sam se sebi smijem da sam bio tako naivan
Svaki dan neko objašnjavanje,postaješ dosadan kao tvoj film...