S obzirom na to da u svijetu boraca vrijedi ona da vrijedite onoliko koliko ste pokazali u posljednoj borbi, Mirko Filipović odlazi kao pobjednik jer se u posljednjem nastupu "osvetio" za jedan brutalan poraz, i to na brutalan način. Štoviše, u borbi protiv Brazilca Gonzage pokazao je da ima najopasnije laktove na svijetu, koji će u mirovinu zajedno s high-kickom.
Šokirao borilački svijet
No, biološki je sat otkucao svoje, izranjavano tijelo reklo je "dosta", pa će se ljubitelji njegova stila borbe moći hraniti jedino blistavim potezima iz Mirkove borilačke prošlosti. A njih je zaista mnogo. Ponajprije iz doba nastupanja za japansku organizaciju Pride, između 2001. i 2006. godine, kada je Mirko slovio za najatraktivnijeg borca na svijetu.
U vrijeme kada se tvrdilo da u tom novom sportu, u borbi svih borba (ultimate fight) borci iz stajaćih borilačkih umijeća nemaju izgleda protiv majstora džiju-džicua i hrvanja, Mirko je hrabro iskoračio i već u prvoj borbi sve demantirao. Nasrtljivog japanskog hrvačkog prvaka Fujitu nokautirao je koljenom u čelo.
Kako je nakon toga pobijedio još niz japanskih legenda (Sakuraba, Fujita, Yoshida...), ali i rušio Amerikance, Ruse, Brazilce, Nizozemce..., Cro Cop je u Japanu stekao kultni status. Za tamošnje poklonike borilačkih umijeća bio je neka vrsta božanstva čiju popularnost nisu poljuljali ni porazi od mitskih velikana Brazilca Minotaura i "Posljednjeg Ruskog Cara" Fjodora. I danas te borbe kotiraju kao jedne od najvećih u povijesti tog hibridnog borilačkog sporta koji je u međuvremenu preplavio svijet.
Mirko Filipović nije osvajao medalje da bismo ga pamtili isključivo po rezultatima, ali će po stilu borbe ostati svakako nezaboravan. Bio je pobjednik Prideova Grand-prixa (slobodna borba) i prvak K-1 organizacije (kik-boks), što ga čini posebnim, no još nezaboravnija je njegova specijalka. Razorni nokauterski udarac lijevom nogom u glavu kojim je dokrajčio mnoge velike borce (Bernardo, Bonjasky, Vovčančin, Minotaur, Silva, Ishii...).
Takozvani high-kick odnosno lijevi kružni udarac naučio je još kao dječak, i to samouk. U svom dvorištu, u šupi, u svojoj rodnoj Privlaci pokraj Vinkovaca. Inspiriran filmskim akrobacijama Jean-Claudea Van Dammea, u filmu "Krvavi sport", radio je špagu i udarao nogom jednu boksačku krušku i po dva sata. S obzirom na to da se ta kruška stalno ljuljala, Mirko je razvio sjajan osjećaj za tajming i distancu, a kako joj je stalno mijenjao visinu, naučio je i gdje treba gađati kada su u pitanju borci njegove visine, ali i dvometraši.
Taj udarac, i boksačke tehnike koje mu je dodao, učinile su od njega moćni borilački stroj. Sam je za sebe kazao: "desni high-kick – bolnica, lijevi high-kick – groblje". Od dečka koji nakon dolaska na studij u Zagreb ponekad nije imao ni za banane, postao je bogat čovjek koji je krvlju, znojem i suzama zaradio dovoljno za spokojan život nekoliko naraštaja.
Da plače, prvi i jedini put vidjeli smo ga kada je osvojio pojas Prideova teškaškog prvaka. Zbilo se to u ringu velebne arene u tokijskom predgrađu Saitama kada je u suzama kazao:
– Žao mi je što moj otac nije poživio da ovo vidi. Ovaj pojas prvaka je za njega.
Iznimno emotivan bio je taj trenutak i za gospođu Anu Filipović, koja je sada najspokojnija majka na svijetu. Jer, koliko god se ponosila time što je baš njezin sin jedan od najopasnijih boraca na svijetu, toliko je i strepila. Posebice nakon poraza.
– Toliko sam sretna da vam ne mogu opisati. Sretnija sam sada nego kada je osvajao naslove. Poklopilo se to nekako i s mojim rođendanom i to mi je najljepši dar. Znate kako je to, nitko ne strepi kao majka, a meni su nekako posebno teški bili njegovi odlasci na borbe u posljednjih pet godina. Zapravo, više me bilo strah putovanja zrakoplovom nego onoga što će se događati u ringu ili kavezu. Za to je bio spreman, utreniran, i na to nas je naviknuo.
Upravo je majka Ana bila svjedok priče po kojoj Mirka u Hrvatskoj čak i ne priznaju za sportaša. Čovjek koji je sve svoje pobjede izborio pod hrvatskom zastavom i hrvatskim grbom, u svojoj zemlji nije mogao dobiti potvrdu da je sportaš. U HOO-u su se branili da slobodna borba nije olimpijski sport i da mu to ne mogu izdati, što je još jedan od hrvatskih paradoksa s obzirom na to da bridžisti ili pikadisti takvih problema ne bi imali.
Za dobro ispoliran Cro Copov imidž u dva razdoblja njegove karijere brinuo se njegov prijatelj Orsat Zovko, danas vlasnik promocije FFC i televizijskog borilačkog kanala Fight Channel. S obzirom na to da je u to vrijeme Mirko bio student Policijske akademije, Zovko je tada oblikovao imidž koji će postati i ostati svjetski borilački brend. Cro Cop je postao prepoznatljivo ime u svijetu čiju popularnost u Japanu nije nadvisio nijedan hrvatski sportaš, čak ni globalno popularni nogometaši, pa je žalosno što Hrvatska turistička zajednica na tome nije znala poentirati.
Zahvaljujući popularnosti, Mirko si je uspio ispuniti dva dječačka sna. Snimio je akcijski film i bio član Sabora, no nema ambicija ta iskustva ponoviti.
U policijskom režimu
Još jedan ostvareni san mu je i status stalno zaposlenog člana Antiterorističke jedinice Lučko. U njoj je radio četiri godine, a nerijetko i živio, trenirao s kolegama specijalcima i pripremao se za mečeve, čemu se njegovi japanski poslodavci nisu mogli načuditi. Naime, nije im bilo jasno kako netko tko već zarađuje velik novac od borbi pristaje živjeti pod vojnim (policijskim) režimom. No, takav je Cro Cop. Spartanac po rođenju, koji je zadivio i japanske borilačke "kamikaze", pa zbog toga i pišemo o njemu kao fenomenu. Kako po samodisciplini tako i po gotovo nadljudskoj upornosti.
Ne morate voljeti ono čime se on bavio, možete to nazivati i gladijatorskim igrama, a ne sportom, no ne možete ne poštovati njegovu nevjerojatnu radnu etiku. To je nešto čemu se, voljeli ga ili ne, morate nakloniti.
Samozatajne supruga i majka
Mirkova majka Ana i supruga Klaudija samozatajne su dame i nikad im nije palo na pamet da uz Mirkovu popularnost potraže i mjesto na pozornici za sebe. Štoviše, vrlo su diskretne i teško je od njih bilo dobiti bilo kakvu izjavu vezanu uz Mirkove borbe jer se suprugu i sinu nisu htjele miješati u posao. Uostalom, i on sam je čovjek koji izbjegava crvene tepihe i svjetla pozornica. Nećete ga vidjeti na otvaranju novog modnog butika, frizerskog salona ili noćnog kluba jer ga taj stil života ne zanima. Mirko i Klaudija imaju dvojicu sinova, 12-godišnjeg Ivana i petogodišnjeg Filipa i obojica su sportski talentirani. Ivan je godinama trenirao hrvanje, a sada se bavi džiju-džicuom pa ponekad snagu i tehniku trenira i s tatom, a mali Filip je toliko okretan da je gotovo sigurno da će jednog dana biti sportaš. Brižni otac omogućit će im najbolje obrazovanje, neće ih gurati u svijet gladijatora, no bude li to njihov izbor, neće im ga zabranjivati.
Brutalan prema suparnicima, ali nježan prema psima
Koliko god je bio brutalan prema suparnicima, a i suparnici prema njemu, Mirko Filipović je toliko nježan prema psima. Sretan je što mu njegov životni standard omogućava da ih može imati više i da se o njima može dodatno brinuti.
– Odrastao sam uza pse. Uvijek smo ih u Privlaci imali. Sada ih imam tri u Zagrebu, Donu, Mikija i Reksa, a tri u Privlaci, Lunu, Lolu i Blekija. Različitih su pasmina. S ovima u Zagrebu svakodnevno idem u šetnju šumom i to mi je užitak, a za ona tri u Privlaci brine se moj bratić. Ta tri psa su iz azila. Jedan od njih mi je došao pred dvorišna vrata, poprilično pothranjen, o čemu govori i to da je, rekao mi je veterinar, trebao imati 15 kilograma, a imao ih je samo sedam. Srećom, veterinar ga je izvukao infuzijama pa sam ga prebacio u Privlaku. Sagradio sam im ondje kuću od cigle, a uveo sam im i grijanje. Rado se odazivam na sve akcije koje su povezane sa zbrinjavanjem pasa. U šali ću reći: Što više upoznajem ljude, sve su mi draži psi.
>>Doping afera je najteži Mirkov nokaut i nikakve prethodne zasluge ne mogu je oprati
>>Cro Cop: Puno halabuke ni zbog čega, još sam samo čekao da me zaskoči Andrija Jarak
''u svojoj zemlji nije mogao dobiti potvrdu da je sportaš'' ali je severina umjetnica