Ljubav, na nju se svodi priča navijača. Generacijama je tako, neovisno o Dinamovim igračima, trenerima, upravama, ligama, vlasti, neovisno čak i o imenu kluba... Plavi je puk, jedini, u tome konstanta. Prevrtimo li film trideset godina unatrag, u 1986. kada su osnovani Boysi, navijačima je i tada bila vječna rečenica na ustima: Dinamo ja volim.
U klubu je 50-ih prošlog stoljeća bilo poznato lice. Dvadesetogodišnji Miroslav Blažević kao igrač.
– Dinamo je Hrvatima oduvijek bio prilika manifestiranja identiteta. Majka mi je u Travniku bila Dinamova povjerenica i bio sam navijač plavih! A u to doba utvarao sam si da sam nadaren nogometaš. No, uslijedio je odlazak u vojsku i to je prekinulo moj razvoj. Kasnije ću se, srećom, vratiti kao trener – sjeća se nogometaš Ćiro sezone 1954./1955. godine.
Disali smo istom dušom
Pronašli smo navijača koji je 1971. na sjeveru slavio golove Partizanu, a koji će se prometnuti u nezaustavljiva golgetera.
– Stric Štef vodio me na sjever. Ivan Senzen zabio je dva gola, a Dinamo je pobijedio s 2:0! Bio sam njegov navijač, kasnije mu dodavao lopte, pa igrao s njime. Danas smo prijatelji. Lijepe su životne priče ispisane u Maksimiru – sjeća se Marko Mlinarić (55) i nastavlja:
– Neki dan, blagajnica me prepoznala: “Jeste li to vi?”. Kad sam kimnuo, rekla mi je: “S dečkom sam živjela za Dinamo. Proveli smo toliko lijepih trenutaka na tribini, a danas smo nas dvoje, tadašnjih navijača, u braku...” Trnci su me prošli, raznježio sam se – govori Mlinka.
– Sanjao sam da ću biti trener, da ću se odužiti majci i svima koji su godinama čekali naslov prvaka. Došao sam u polusezoni i najavio da ćemo biti prvaci. Sljedeće 1982. to smo i postali. Čekali smo 24 godine! Navijači su bili fascinantni, bilo je to više od običnog navijanja, prepuno nacionalnog naboja. Svi smo disali istom dušom – sjeća se Ćiro.
Bijeli šal bio je te šampionske 1982. zamalo koban za trenera plavih!
– Igrali smo protiv Budućnosti pred 40 tisuća navijača, u utakmici se ni o čemu nije odlučivalo. Razdragani navijači probili su se do mene i prvi me uhvatio za jedan, a drugi za drugi kraj mog bijelog šala i potezali su me od sreće. Zamalo su me ugušili! Atmosferu sam spretno palio, a gotovo sam izgubio glavu! Ali neka... – smiješeći se govori tata s bijelim šalom.
Vratimo se na slavljenike Bad Blue Boyse, oni su najveću sreću doživjeli na Valentinovo, 14. veljače 2000. Prisjećajući se borbe Boysa za ime, Ćiro kaže:
– Nije tajna, bio sam uz Franju Tuđmana, koji je bio kategoričan u tome da se klub zove Croatia, a navijači su tražili Dinamo. Bio sam između dvije vatre. Nažalost, Boysi su mi to zamjerili jer su mislili da sam mogao nešto napraviti, ali nisam! Da jesam, uspio bih! Bog mi je svjedok da sam pokušavao.
Velimir Zajec donio je sreću. Izvirio je tog utorka, na prvi Dan zaljubljenih u novom tisućljeću, iza vrata s natpisom “Nogometni klub Croatia”. Deset tisuća navijača stajalo je ispod zapada, nastao je muk. Borba je trajala godinama. HAŠK, Croatia i napokon...
– Imamo Dinamo! – uskliknuo je Zeko.
Prevrtimo li film u današnje doba, situacija nije dobra. Tribine su prazne. Boysa nema.
– Razdor je teško gledati! Ne poznajem klub u svijetu u kojem je takva situacija, Dinamo je po tome fenomen. Upozorio bih odgovorne u klubu da ne zanemare činjenicu da narod uvijek pobjeđuje! Ne možete pobijediti narod, u ovom slučaju navijače. To je iluzija! Treba pronaći način kako vratiti Boyse na tribine, to je ključno – govori Ćiro.
Velimir Zajec bio je miljenik Boysa. Kao igrač donosio je naslove, kao trener je neporažen vodio klub u Ligi prvaka, kao direktor vratio mu je ime. Ljubav je obostrana. Može se.
– Istina, imao sam dobar odnos s Boysima, spontan. Nije bilo forsiranja ni s jedne strane. I traje vječno, teško se to može poremetiti. Slušao sam njihova mišljenja, bio je to logičan slijed suradnje – priča Zajec.
Zeko svoj ured dao Boysima
Štoviše, Zajec je čak i svoj ured prepustio Boysima.
– Usko smo surađivali s Boysima, pa smo njihovu predstavniku, bio je to tada Ćos, dali mjesto gdje može raditi. Ništa čudno.
Miljenik im je bio i Josip Kuže. “Uno di noi” – jedan od nas.
– Živio je za njih, a oni za njega. Kuže će uvijek biti uklesan u srca navijača – dodaje Zajec.
Boysi i dalje navijaju, ali u – Kutiji šibica, navijajući za Futsal Dinamo. Kad će u Maksimir?
– Kad slušam predstavnike Boysa, odaju dojam pametnih ljudi koji dobro rezoniraju. To je razlog mog optimizma da će napokon doći do neizbježnog jedinstva između navijača i kluba – prognozira Ćiro te za kraj poentira:
– Sine, navijači su najvažniji.
Nisu im dali značaj koji im objektivno pripada, mislili su da su važniji od njih. Ali nisu! To je fatalna pogreška! Ako nemaš navijače, onda si kao država bez vojske!
I ima tata s bijelim šalom pravo.
>>Politika i tajkuni Boyse su iskoristili, a onda gazili
>>Boysi nisu Bečki dječaci, ali žele pošteniji Dinamo
ćiro okani se ćoravog posla vidi što su nam navijači napravili u hajduku, di je puno baba kilavo je dite evo vam brbljića i pavasovića pa nek vam se vrate navijači, ali evo vam i rezultati hajduka bilo bi nogom u gujicu nakon par izgubljenih utakmica tako je nekad bilo u hajduku sad svi muče ko pič....i traže krivca u nekom drugom.