Sjećanja na djetinjstvo u Velebitskoj 19 u Borovu naselju navirala su u
potocima.
– Tog 14. srpnja 1984. s bijelom Puminom torbom otišao sam iz Borova u
Split. Bio sam u to doba jedan od najboljih juniora u Jugoslaviji.
Savićević, Stevanović iz Partizana, Jurčević, Komočar, Tufek, Stipe
Andrijašević i ja. Uh, prošlo je gotovo 25 godina. Prijatelji ovdje
govore mi da sam ostvario svoj dječački san, igrao sam u Hajduku, a
sada sam trener. Hajduk mi je od dječačkih dana bio veliki san – počeo
je svoju životnu priču Hajdukov trener Ante Miše.
Branili mu pjevati
Otišli smo do OŠ “Blago Zadro”, u Mišino vrijeme škola se zvala
“Bratstvo-jedinstvo”. Deseci djece željeli su pozdraviti Mišu i igrače.
– Steže me u grlu. Kakav sam učenik bio? Prosjek 5,0! Najdraži predmet
bio mi je hrvatski, pa engleski, matematika malo manje. A najgore je
bilo s glazbenim. U petom razredu učiteljica mi je zabranila pjevati,
rekla je: “Ti, Ante, nemoj!” – kaže Miše.
Video: Ozren Maršić
U OŠ “Bratstvo-jedinstvo” išao je i Mišin susjed Siniša Mihajlović.
– Živjeli smo u istoj ulici, zajedno smo išli u školu, igrali nogomet,
košarku, rukomet, odbojku. Mlađi je dvije godine, napravio je veću
karijeru. Nogomet je na njegovoj strani, ali ja sam bio bolji u
atletici, košarci i rukometu. Nikad se nakon onog finala u Beogradu
nismo vidjeli ni čuli – kazao je Miše.
Sjetan je bio Mišin pogled dok je tražio ključ i otvarao kapiju u
Velebitskoj ulici na broju 19. Pokazao nam je gdje je napravio prve
korake, gdje se njegov brat Ivica bacao za svinjama...
– Nitko više ne živi ovdje, svratimo brat i ja. Roditelji su nakon
granatiranja 1991. otišli kod brata Ivice na Čiovo. Htjeli su se tata
Svetin i majka Verica vratiti u Borovo 2004. Kuća je bila srušena do
temelja, pa smo je obnavljali. Jedan od susjeda bio je glavni “autor”
granatiranja. I baš kad su se vratili, majka je doživjela moždani udar
i umrla u vukovarskoj bolnici. Četrnaest mjeseci kasnije ocu se isto
dogodilo u Splitu, u nešto više od godinu dana ostao sam bez roditelja.
Brat Ivica stariji je 10 godina.
– Branio sam u Dubrovniku, u GOŠK-u, pa dalje. A Ante je bio uzorno
dijete. Mama nam je iz Zagorja, na nju je Ante smiren. Teško ga je
izbaciti iz takta, ali kada se naljuti to je prava eksplozija –
ispričao je Ivica Miše.
Krešić ga doveo u Split
I tako smo razgovarali o djetinjstvu, o Vukovaru i Borovu. Dolazili su
Mišini prijatelji, školski kolege, za svakog od njih našao je vremena.
Otišli smo i na igralište na kojem je Miše odigrao posljednju utakmicu
u Borovu. Tada ga je gledao Sergije Krešić i podignuo palac za njegov
dolazak u Hajduk.
