Kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan poraz ne ruši zacrtanu viziju, naročito ne za Rijekina predsjednika Damira Miškovića. Poraz od AEK-a bila je samo jedna epizoda vrlo sadržajnog tjedna hrvatskog prvaka koji danas gostuje u Poljudu, a u ponedjeljak je srušio rekord HNL-a zadržavši trenera duže nego itko u povijesti naše lige.
Kako ste došli do Matjaža Keka prije pet godina?
– Jednostavno. Tražili smo trenera koji će biti iz našeg jezičnog područja. Par je trenera bilo u igri. Srećko Juričić i mi ostali nakon razgovora sa svima odlučili smo da je Kek najbolji izbor. Tražili smo nekoga tko će težiti agresivnoj igri jer smo znali odmah da ne možemo igrati stilom Barcelone. Matjaž je bio najbolji izbor. Radom je zaslužio da ostane tako dugo. Dok ima žara i volje za radom, ne samo on nego svatko tko radi u klubu, dok to vidim u očima, onda mi nije toliko bitan rezultat. U tih pet godina na svim radnim mjestima od najvišeg do najmanjeg nismo mijenjali ništa ili samo minimalno. Vjerujemo u te ljude. U klubu kao što je Rijeka moramo raditi na familijarnosti. Ne mislim pritom da ljudi iz obitelji trebaju raditi, nego na odnose između nas. To je jedini način da klub poput Rijeke napreduje.
Jeste li ijednom pomislili da promijenite Keka?
– Ne. Baš nikad.
Često ističete suradnike u klubu, po vertikali: dopredsjednik Šćulac, direktor Juričić, njegov zamjenik Mance, trener Kek....
– Pa Vlado Čohar, Alen Rivetti, Milica, sve naše Marine... Ne bih želio nikoga izostaviti jer su svi zaista zaslužni za sve ovo što smo stvorili. Ne radim ja, nego samo zacrtam posao na početku godine, oni to slijede. Pa tko bi od nas mogao sam? Ti su ljudi temelj uspjeha.
Sagradili ste kamp i stadion na Rujevici, osvojili prvi naslov u povijesti i preveli Rijekino poslovanje na princip samoodrživosti. Što je bilo najteže?
– Osvojili smo i dva puta Kup i Superkup, a treći smo put u europskoj skupini. To je jako teško postići. Infrastrukturom sam prezadovoljan, to ostaje Rijeci i nakon mene. Prvi najdraži rezultat bila mi je pobjeda protiv Stuttgarta. Naslov je kruna svih koji su radili u klubu, ali i Riječana. Cijeli grad nam je pomogao. Da nismo imali takvu podršku navijača, na kraju i Novog lista i novinara koji su nas gurali u toj pozitivi, ne vjerujem da bi klub mogao opstati. Najlakše je busati se o prsa i reći sve smo sami napravili...
Kako uspijevate držati Rijeku “iznad vode”?
– Stvoreno je mišljenje da u nogometu ima jako puno ovoga, onoga, svega, ali u Hrvatskoj nije tako. Vani prvo imaš novac od televizija, pa od kladionica, pa imaš sponzore, pa gledatelje koji plaćaju ulaznice i tek na kraju transfere. Kod nas, prvo imaš transfere. Od TV prava dobijemo uistinu zanemariv iznos, to nam ode praktički na žute i crvene kartone kad platimo kazne, pa onda ništa od kladionica, te ništa ili jako malo, oko 2-3 posto od domaćih sponzora... Dakle, mi možemo živjeti samo od transfera. Sve ostalo ne pokriva ni omladinsku školu. A gdje je održavanje infrastrukture? Uspijevamo držati potrošnju na onom što zaradimo. Koji put se zaigramo, ali vratimo se u normalu. Nikad neću dopustiti da odemo u velike minuse. Ja niti zarađujem niti živim od Rijeke. Meni je bitno da ona bude godinama ili u prosjeku na nuli. Zasad smo uspjeli. Hoćemo li dalje, nikad se ne zna.
Bojite li se da ćete ostati usamljeni u hrvatskom nogometu u takvoj koncepciji?
– Već jesmo. Iako i drugi klubovi žive od prodaje. Možda jedino Hajduk više od svih nas dobije u sponzorstvima. Ima jako puno navijača koji daju što treba i koliko treba, na tome im čestitam jer pokazuju ljubav prema klubu. U tom je segmentu Hajduk napravio fantastičan posao.
Nakon posljednjeg prijelaznog roka opet imate vrlo konkurentan sastav za naše prilike. Vjerujete li u još jednu borbu do posljednjeg kola, možda čak i u obranu naslova?
– Nikad se ne predajem. Na početku prijelaznog roka stvorena je fama, kao ide rasprodaja. Prodali smo jednog igrača i doveli petoricu. U kolovozu smo prodali drugog i doveli drugih pet. Rijeka će sigurno biti jako konkurentna. Teže nam je jer jedini igramo na tri kolosijeka, no lani je tako bilo drugima. Prvenstvo je jako dugo, a razlika od 4-5 bodova nije velika. Vidjeli smo lani kad smo imali i šest i osam bodova prednosti, a na kraju je sve završilo na dva boda. Igra se do zadnjih kola ili dok bodovno možemo stići onoga ispred sebe. Dinamo je jak, Osijek se pojačao, Hajduk je jak, a i mi smo. To smo i htjeli, a ne kao prije da smo po 20 bodova ispred sljedećeg. Draže mi je da se svi borimo do kraja, jer će tako liga postati popularnija, ljudi će više dolaziti na utakmice.
Reakcijom posljednjeg dana prijelaznog roka pokazali ste da držite do stava navijača. Jeste li ušli u poslovni rizik time? Odbiti milijun bilo čega...
– Svaka “neprodaja” je poslovni rizik. Gavranović nije bio u planu, pogotovo ne zadnja tri dana, da ide u prodaju. Da ga je klub imao prilike prije prodati, sjeli bismo svi zajedno za stol s igračem i vidjeli koje je najbolje rješenje... Ovako bi bilo neozbiljno, a nije nam toliko bitno bilo financijski. Da je bilo deset dana prije, bilo bi možda drukčije, jer bismo imali vremena adekvatno reagirati.
Jeste li zadovoljni statusom koji Rijeka kao vlasnik dvostruke krune ima u hrvatskom nogometu? Mislimo na zastupljenost u strukturama HNS-a, tretman na terenu, možda i broj reprezentativaca...
- Teško je bilo kome iz HNL-a doći u reprezentaciju. Velik je uspjeh da je Bradarić zamjena za Modrića ili Rakitića. Mogli bismo, recimo, imati bolji tretman u medijima, ne treba od svega raditi senzaciju. Kažem jedno, drugi dan čitam drugo. Govorio sam da se vrtimo u crvenom, a ne da smo u velikim dugovima.
Što biste voljeli sve promijeniti u hrvatskom nogometu i njegovu okruženju?
Broj jedan, treba nam više pozitive. Broj dva, više financija. Ne da nam netko poklanja, već da dobijemo ono što zarađujemo. Jesu li to TV prava ili kladionice, je li to lokalno sponzorstvo... Bez toga idemo u amaterizam. Čast investitorima koji mogu doći pa pomognu više godina, ali to nije na dugoročne staze dobro. Treće, jako je bitna infrastruktura. Cijela država, gradske vlasti, klubovi i njihovi vlasnici moraju se time pozabaviti jer je sramota za nas da nemamo natkriveni stadion za 30.000 ljudi ili da nemamo 10-15 stadiona sa bar 5000 mjesta na koje se može i zimi doći a da se ljudi ne smrzavaju. Da ne govorim o travnjacima. Dokazali smo na Rujevici da se bez specijalnih troškova to može napraviti. Četvrto, mislim da suci trebaju biti profesionalci koji će imati svog sponzora, bilo koju tvrtku. Uz doprinos i nas iz klubova, oni bi trebali biti plaćeni profesionalno, ne da ujutro rade u nekoj firmi, a popodne dolaze suditi u derbiju. Prevelik je novac u igri da bismo si dopuštali takav luksuz.
Kad smo kod terena... Rekli ste nedavno da je talijanska tvrtka koja je postavila vaš savršeni travnjak na Rujevici nudila uz vrlo povoljne uvjete otplate da postavi takve i cijelom HNL-u. Zašto je to odbijeno?
– Birokracija nam je prespora. HNS sad radi na tome da osigura jedan dio. Dio trebamo dati mi klubovi, bez obzira na to tko je vlasnik. Talijani su još spremni krenuti u to, ali treba nam bankovna garancija vlasnika tih terena. Mislim da će to i biti. Moramo to napraviti jer sad imamo puno “oranica”.
Vjerujete li da ćemo otići na SP u Rusiju? Trebamo li čvršće stati iza izbornika?
– Trebamo čvršće stati iza reprezentacije. Hrvatska je mala zemlja s velikim sportskim rezultatima, a često smo čangrizavi. Imamo vrhunske igrače, ali moraju imati punu potporu ljudi oko sebe. Nije im lako, koliko god su profesionalci. Ako ne vidiš da ti ljudi daju podršku i kad ti ne ide, ne samo kad ide, onda je jako teško. Možemo ulaziti u pitanja zašto je netko protiv nekoga ili za njega, ali kad igraju za Hrvatsku onda moramo biti uz njih. To je naša država, nemamo druge.
Bili ste dopredsjednik HNS-a. Nedostaje li ondje nešto u organizaciji, može li se nešto poboljšati?
– Uvijek može bolje. Žao mi je što sam se zbog poslovnih obveza morao povući. Da ih imam manje, vjerujte mi, nikad ne bih otišao nego bih nastavio dalje piliti svoju filozofiju. Što ne znači da jednog dana neću opet. Ali tada nisam mogao. U svakom poslu se mora bolje. Ali moraš imati čisti program i čistu potporu svih. Ako to nemaš, onda je teško. Kad nešto radim, onda volim i komandirati, ne volim kad je puno demokracije u vezi toga.
Da vam netko za pet godina ponudi mjesto predsjednika HNS-a, kako biste reagirali?
– Nikad nisam o tome razmišljao. Ni sad ne znam kako bih se postavio... Ako mislim da mogu napraviti neki posao, napravio bih ga. Ako ne bih vidio da se mogu domoći nekog cilja, ne bih se prihvatio toga.
Za dva tjedna Rijeka stiže na kultni San Siro i igra protiv drugog kluba po broju trofeja u povijesti Lige prvaka. Što vama emotivno znači to gostovanje i Milanov dolazak na Rujevicu u prosincu?
– Već sad sam se naježio. Poslije 90 godina smo na San Siru. To je san snova za nas iz Rijeke, i da nam dolaze. Ma dat ćemo sve od sebe da im i zapaprimo. Njihove su ulaznice 90 eura, eto koliko nas cijene, naše će biti 40 kuna. Ako ćemo se šaliti... O. K., najjeftinija im je 25 eura.
Rijekin omladinski pogon nikad nije imao bolje uvjete. Raste li na Rujevici neki supertalent kojeg ćemo ubrzo gledati?
– Imamo pet-šest reprezentativaca. Ne bih ih spominjao poimence da nam ih ne počnu “krasti”, ha-ha! Imamo svoj način razvijanja igrača s posudbama. Neće biti forsiranja, ali svakako u idućim godinama očekujemo četiri-pet igrača koji će biti u 15 ili 18 prve momčadi. No, moraju se dokazati. Rijeka je danas prejaka za te dečke iz škole. Mišić i Sluga su putokaz, dokazali su se na posudbi i vratili.
Potpisali ste nove ugovore s trenerom i direktorom do 2020. Gdje vidite Rijeku tada?
– Ovakva kakva je danas, Rijeka se vrti na maksimumu. To je realno i ne bježim od toga. Ne želim nikome stvarati iluzije. Ako se ne nađe novi investitor i sponzori ili ne počnemo dobivati više novca od onih koje sam spominjao, onda je ovo vrh do kojega smo došli i nakon kojega možemo ići samo na nižu stubu. Teško se vrtjeti stalno na 7000 okretaja, to ni Ferrari ne može.
Da imate onih PSG-ovih 222 milijuna eura kojima je plaćen Neymar, što biste s njima napravili?
– Prvo Kantridu i sve oko nje. Ono što ostane stavio bih na banku i čuvao za teža vremena, kad se ne uđe u Europu ili ne proda dovoljno. Sigurno ne bih digao proračun triput više. Čuvao bih taj novac da Rijeka može u idućih 20-30 godina bez problema funkcionirati.
Miške ostao dužan odgovora što će biti s Kantridom kad se zna da od gradnje Alianz arene nema ništa ? Jel to ide Volpiju kao nagrada za uloženo do sada jer ipak je to plac na samom moru ?