Matija Legović (18) iz mjesta Brod Moravice nedavno je u disciplini masovni start na Europskom prvenstvu u biatlonu za juniore, koje je održano u poljskim Jakuszycama, osvojio zlatnu medalju. I to u konkurenciji dvije godine starijih sportaša. To mu je treća velika medalja, jer je prošle godine bio srebrni i brončani na Svjetskom juniorskom prvenstvu u kazahstanskom Ščučinsku. U kolovozu iste godine, na Svjetskom prvenstvu u ljetnom biatlonu u slovačkom mjestu Brezno-Osrblie, osvojio je zlatno odličje u juniorskoj konkurenciji.
U Estoniji s vršnjacima
– Polako su se slegli dojmovi iz Poljske. Jesam li očekivao zlato? Jesam. Na svako natjecanje idem s ciljem da pobijedim. Imao sam dobar nastup u skijaškom trčanju, ali i u gađanju. Kada me pitate koji mi je stav u gađanju lakši, ležeći ili stojeći, mogu reći da sam podjednako dobar u oba – rekao je Matija.
GALERIJA Veliki povratak Zubčića u veleslalomu. Uzeo postolje u Alta Badiji
Za manje od deset dana očekuje ga još jedno veliko natjecanje – Svjetsko prvenstvo u Estoniji za mlađe juniore.
– Sada ću se nadmetati protiv svojih vršnjaka pa bi mi trebalo biti lakše. Ne mogu reći da ću sto posto osvojiti medalju, ali da sam u krugu favorita, jesam. Tu su uvijek jaki Norvežani, pa ćemo vidjeti kako će ispasti.
Kako Skandinavci gledaju na sportaša koji dolazi iz zemlje u kojem biatlon nije tako popularan, iz zemlje koja ima tek nekoliko stadiona za bavljenje ovim sportom?
– Svi znaju za mene, ne znam je li im čudno što sam tako dobar. Uglavnom, cijene me i znaju da sam konkurent za medalju.
Nekakav je dugoročan cilj nastupiti na seniorskim Zimskim olimpijskim igrama?
– To sigurno. Još kad bi bila medalja, bilo bi super – istaknuo je.
Biatlon je bio prvi i za sada jedini sport kojim se Matija bavi...
– U Brod Moravicama ni nema drugih sportova kojim bi se djeca bavila. Trenutno je moj klub najjači u Hrvatskoj. Dvoje seniora, Krešimir Crnković i Anika Kožica, sada su na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Nové Městu, a u juniorskoj konkurenciji nema mi premca. Ima tu u okolici jakih klubova i centara koji imaju stadione za biatlon, poput Mrkoplja i Delnica. U okolici Zagreba jako je pak Oroslavlje i to bi uglavnom bilo to. Nažalost, ova je zima prilično blaga i nema snijega pa na treninge moram u susjednu Sloveniju. Idem većinom na Pokljuku, gdje ću se pripremati za Estoniju. U biatlon me upisala mama kad sam imao četiri godine. Nesvjesno sam počeo skijati, a s 14 godina počeo sam ozbiljno trenirati. Od početka radim s trenerom Dejanom Brajdićem i to je pun pogodak. Meni biatlona nikad dosta, kao ni natjecanja. Vjerujem da ću se još dugo baviti ovim sportom. Treninzi mi nikad nisu bili problem. Bilo je dana kada mi se možda nije dalo trenirati, ali nikad to nisam naglas rekao, pogotovo ne treneru – priča Matija.
VEZANI ČLANCI:
Jeste li razmišljali da se okušate u streljaštvu, u gađanju malokalibarskom puškom?
– Nisam o tome razmišljao, ali bih vjerojatno i tu bio dobar. U streljaštvu bih imao puno više vremena između hitaca, a u biatlonu je bitno da se tih pet metaka ispuca u što kraćem roku, da se ne gube dragocjene sekunde. I k tome moram biti precizan, a svi na gađanje dolazimo prilično zadihani od skijaškog trčanja. Velika razlika između streljaštva i biatlona jesu vremenski uvjeti. Streljaštvo je u zatvorenom prostoru, a mi gađamo po snijegu, kiši i vjetru, čak i magli.
Kako usklađujete školu i treninge?
– Uspijevam nekako. Imam puno razumijevanja u srednjoj školi i od profesora, ali i ravnatelja. Završio sam tri godine, jer ovdje u Moravicama srednja škola ima samo tri razreda. Ali idem u dodatni, četvrti razred. Što se tiče fakulteta, ne vjerujem, jer se mislim profesionalno baviti ovim sportom.
Imate li uopće slobodnog vremena?
– Teško. Jako malo. Nemam nekakav poseban hobi niti me baš nešto drugo zanima osim biatlona. Najviše slobodnog vremena provodim s djevojkom Emom koja je također biatlonka. I ona je u juniorskoj reprezentaciji pa često zajedno i putujemo.
VEZANI ČLANCI:
Želimo biti kao Kostelići
Vaša sestra krenula je Vašim stopama?
– Da, ima 15 godina. Počela je ozbiljno trenirati, ja sam joj uzor. Talentirana je, bilo bi zgodno kada bi brat i sestra Legović uskoro osvajali medalje na velikim natjecanjima, kao što su to sjajno radili brat i sestra Kostelić u alpskom skijanju.
Biatlon nije baš ni jeftin sport?
– Daleko od toga. Samo oprema košta oko 10.000 eura. Nisu tu samo skije, već i puška, koja je najskuplja. Što se tiče skija, moram imati barem pet, šest pari godišnje. Ali, za sada imam sve financijski pokriveno, tako da roditelji ne moraju pomagati.
Može li se od biatlona nešto zaraditi, jasno, ne sada dok ste junior, ali kada dođete u seniorsku konkurenciju?
– Na seniorskim natjecanjima postoje solidne novčane nagrade. Nije to kao u tenisu, ali lijepo je kada nešto kapne u novčanik. Budući da imam dobre juniorske rezultate, onda imam potporu Saveza, Županije, Grada, HOO-a. Javljaju se i neki sponzori koji prate moje rezultate.
U Brod Moravicama vjerojatno vas onda svi znaju?
– Istina, malo je to mjesto.
Kako su prijatelji i okolina reagirali na činjenicu da se bavite sportom koji nije baš popularan, barem ne kod nas?
– Ma, prijateljima je super što treniram biatlon. Velika su mi podrška, čak dolaze na natjecanja kad su negdje blizu.
Sezona traje cijelu godinu?
– Da, postoji ljetni biatlon, na rolerima. Imam slobodno tek desetak dana po ljeti i to je to. Natjecanje na rolerima puno je opasnije nego na skijama. Srećom, za sada nisam imao težih padova ili ozljeda – zaključio je Matija.
VIDEO Bravo Zrinka! Ljutić došla do postolja u slalomu i izjednačila najbolji rezultat karijere
