Ivan Runje (26) jedan je od naših nogometaša za koje možemo kazati da im zadnjih godina karijera ide uzlaznom putanjom. Rođeni Splićanin, naravno, prve je korake napravio u Hajduku. U prvoj momčadi nije se uspio nametnuti pa ga je put, preko Mosora, odveo do danski Nordsjaelland s kojim je igrao čak i Ligu prvaka. Nešto manje od godine dana proveo je na Cipru, u Omoniji iz Nikozije, da bi prošlog ljeta potpisao za poljsku Jagielloniju. Ivan je od tada odigrao gotovo sve utakmice u poljskoj ligi, a njegova momčad u doigravanje za prvaka ušla je na prvom mjestu osnovnog dijela sezone. Kaže da mu se sviđa u Białystoku, gradu na sjeveroistoku Poljske.
– Odličan je život tu. Grad je veličine Splita, oko 300 tisuća stanovnika. Uredan, čist, s puno parkova, Jedini problem je što zimi nije baš ugodno na minus 20 stupnjeva i metar i pol snijega. Ali navikneš se brzo – počeo je Runje.
Jagiellonia ne spada među najveće poljske klubove, ali...
– Zadnjih godina sve su bolji. Prije dvije godine završili su na drugom mjestu. Te sam godine protiv njih igrao Europsku ligu s Omonijom. Ove sezone igramo zaista dobro. Svi su iznenađeni što smo osnovni dio prvenstva završili na prvom mjestu, to nitko nije očekivao. Svi su u Poljskoj mislili da nećemo uspjeti održati ritam s najboljim poljskim momčadima. Da je drugačiji sustav natjecanja, odnosno da se u doigravanju bodovi ne dijele, imali bismo velike šanse za naslov prvaka. Ovakav sustav sada pogoduje Legiji i Lechu.
Do sada smo imali četiri, odnosno šest bodova prednosti. Sada je ta razlika prepolovljena i jednom nas utakmicom mogu stići. Sve što smo radili cijelu sezonu padne u vodu vrlo brzo. Četiri kluba bore se za naslov prvaka i naša liga sigurno je jedna od najneizvjesnijih u Europi – ističe Runje.
Tko je po njemu najveći favorit za poljskog prvaka?
– Lech i Legia. Oni imaju veću individualnu kvalitetu od ostalih momčadi. Mi ćemo se probati umiješati, ako dođe prilika. Sigurno još nismo rekli svoju zadnju riječ. Probat ćemo uzeti naslov.
To bi bio najveći uspjeh u povijesti kluba.
– U gradu se osjeća euforija. Navijači i ljudi u gradu vjeruju da možemo ostvariti taj cilj. Ozračje u momčadi je odlično i sigurno nikome neće biti lako protiv nas u doigravanju.
Ivan je, naravno, opet skrenuo pažnju na sebe. Odigrao je gotovo sve utakmice i ovog trenutka važi za jednog od najboljih stopera Ekstraklase.
– Odmah sam se odlično uklopio u momčad. Svi su zadovoljni mojim igrama. Od čelnika kluba, svih analitičara, medija...
Kako bi ocijenio kvalitetu poljske lige?
– Na visokoj je razini. Svako je kolo zanimljivo. Stadioni su novi, na svakoj utakmici ima puno navijača. Ovdje se osjećam kao igrač.
U Poljsku je stigao s Cipra.
– Protiv Jagiellonije sam igrao s Omonijom u Europskoj ligi. U dvije utakmice bio sam jedan od najboljih igrača i Poljaci su me kontaktirali. Poslali su konkretnu ponudu i procijenio sam da bi dolazak u Poljsku bio dobar potez. Na Cipru sam bio sretan, igrao sam standardno. No, Cipar je daleko od svih zbivanja, a Poljska je okružena svim jakim ligama. Tu te svi prate. Posebno zbog toga što Jagiellonia svake godine proda najviše igrača. Ako budem dobro igrao... – logično promišlja Runje.
Zanimljivo, Ivan je bliski rođak Vedrana i Zlatka Runje, dvojice naših bivših vratara. Prisjetio se Ivan svojih početaka.
– Počeo sam u Dalmatincu, a onda sam s osam godina došao u Hajduk. To su mi neke od najljepših uspomena. Proveo sam lijepe godine na tim turnirima kroz pionire i kadete putujući po turnirima u cijeloj Europi. Guštali smo u nogometu. Prvi trener bio mi je Boris Marin, kasnije Ante Grgić, Ante Šećer, Stipe Milardović i Mladen Jurić. Kasnije u juniorima i Dejan Računica. O svima njima mogu reći samo sve najbolje.
Nije se uspio nametnuti u prvoj momčadi Hajduka.
– Nije bilo lako otići iz Hajduka nakon toliko godina. Ali sada znam da je to bilo najbolje što mi se moglo dogoditi. U Mosoru sam stasao kao igrač i kao osoba. Odmah sam igrao za prvu momčad u drugoj ligi. To mi je puno pomoglo da se izgradim kao igrač. Mosor je tada bio jak, igrao sam u stoperskom paru s Vikom Lalićem. Nakon nekoliko sezona u Mosoru zvali su me nazad u Hajduk. Sve je bilo spremno da potpišem. Ali, u zadnji trenutak, prije odlaska na pripreme u Tursku, nismo se uspjeli dogovoriti i sve je propalo. Uzeo sam kopačke iz kluba i otišao doma. Nisam ni ušao u stan, uslijedio je poziv iz Danske. Sljedeće jutro sam već bio u zrakoplovu. Zvali su me na probu u Nordsjaelland. Tada je sve krenulo nabolje. Prošao sam probu i potpisao trogodišnji ugovor. Prve sezone osvojili smo prvenstvo, a sljedeće smo igrali Ligu prvaka, u skupini s Juventusom, Chelseajem i Šahtarom.
Tu će sezonu cijeli život pamtiti.
– Kako ne bih! Prije Danske, te igrače sam gledao na televiziji i igrao s njima na PlayStationu, a sada sam bio u tunelu pokraj njih. Najvažnije mi je da se nismo osramotili. Dapače, u svakoj smo utakmici bili ravnopravni. Protiv Juventusa smo kod kuće osvojili bod. Tada sam se uvjerio da ti igrači ne lete. Jasno, imaju višu individualnu kvalitetu i sposobni su riješiti utakmicu u svakom trenutku. Te su me utakmice ohrabrile i pokazale da se može igrati protiv takvih igrača. Uzeo sam dresove od Eduarda da Silve i Darija Srne. Posebno pamtim napadače. Na svojoj sam koži osjetio koliko je, primjerice, Torres jak i brz. Willian, Luiz Adriano, strašni igrači...
Kada govori o europskim momčadima po svom guštu, Runje ističe:
– Barcelona mi je najdraža. Svjestan sam da s njima mogu igrati jedino na PlayStationu, ali guštam ih gledati. Posebno cijenim Godina iz Atletico Madrida, a Juventusova obrana nešto je posebno. To su strojevi koji igraju s toliko automatizma. Imam osjećaj da nikada ne mogu primiti pogodak. Najviše mi se sviđa talijanska liga. Kada bih mogao birati, tamo bih igrao.
