Svjetsko nogometno prvenstvo završilo je pijanstvom u talijanskim gradovima i suzama na Arc de Triompheu, iako bi Francuzi zapravo trebali slaviti. Kao što je milijun Nijemaca u Berlinu dočekalo svoje brončane. A Italija, Francuska i Njemačka nisu bile u najužem krugu favorita za svjetski naslov. Brazil je unaprijed bio proglašen nedodirljivim, u kolopletu sreće mogli su ga ugroziti Argentina i Engleska.
Tri su to reprezentacije koje su u Njemačku stigle s najvećim zvijezdama, koje su nas oduševljavale dok su igrale za Barcelonu, Real, Chelsea... No, reprezentacije su nešto drugo. Izbornici tu imaju, moglo bi se reći, ulogu svetog Petra, drže ključeve raja, ali lako svoje pastire mogu odvesti i u palež. Sami odabiru igrače, sami slažu igru. I oni su ti koji se moraju nositi s velikim imenima koje su pozvali pod stijeg. Izbornici koji su pokazali autoritet znanja, napravili su rezultat. Parreira se nije mogao nositi s velikim imenima svoje vrste, išao je linijom manjeg otpora i stavljao je zvijezde zaboravljajući, ili ne usuđujući se, složiti momčad na štetu Ronalda, Adriana ili nekog trećeg. Jose Pekerman vukao je također pogrešne poteze, ali na drukčiji način od Parreire, nije pokazao dovoljno znanja u vođenju momčadi tijekom utakmice, lošim izmjenama odveo je Argentinu kući prije planiranog vremena.
Kao i Sven Goran Eriksson s ponosnim Albionom. Najbolji vezni red koji je Engleska ikad imala nije donio igru. I svi ti izbornici pribijeni su na križ, nisu jedini, više od desetorice onih koji su bili na SP-u morali su ili su sami (neki i uz ispriku) odlučili odstupiti. Prepustiti mjesto nekome tko će bolje voditi nacionalnu momčad. Kao što je Njemačku vodio Jürgen Klinsmann, Italijom dirigirao Marcello Lippi, ili Raymond Domenech galskim pijetlovima. Ta tri izbornika obilježila su ovaj SP, iskusni Lippi pogotovo. Svojim je znanjem pokazao autoritet, momčad koja je na SP došla praćena skandalom i skepsom, neizvjesnom sutrašnjicom igrača inkriminiranih klubova, znao je posložiti na najbolji način. Domenechu i vremešnim Francuzima nije se davalo mnogo izgleda, Njemačku se držalo kao trkačku momčad koja ne zna mnogo. A upravo su ta tri izbornika napravila pravi posao.
Za razliku od našeg. Zlatko Kranjčar još pokušava odbaciti kritike na svoj račun, ne priznaje da nismo imali momčad, da je atmosfera momčadskog duha odjednom nestala. On i nije morao vaditi vruće krumpire iz vatre, nije imao tako teške osobe kao neuspješni Parreira ili 1998. uspješni Ćiro Blažević. Morao je samo zadržati sve što je dobro iz kvalifikacija. A nije. I zato hrvatski vrući krumpir treba sutra vaditi netko drugi. Autoritetom koji među igračima Cico, na žalost, više nema.
