Glave su bile pognute. Dado Pršo, tužna pogleda, samo je odmahnuo rukom. Nema izjava. A imao je što reći. Nije u redu. Valja biti velik i u pobjedi i u porazu. I u oproštaju sa Svjetskog prvenstva. Njemu još možemo i oprostiti, on je uvijek pravi. I kad mu ne ide, kao što je to bilo protiv Australije. A zašto izjavu nije dao Stjepan Tomas? E, to nam neće biti jasno. Valjda što je to bila večer kad je igrao rukomet. Skrivio je jedanaesterac igrajući rukom, pa još jednom igrao rukom, ali mu je to sudac Poll progledao kroz prste.
Ili šutnja Josipa Šimunića. Čovjek je dobio tri žuta kartona. Na jednoj utakmici. Otišao sa Svjetskog prvenstva. I nema što reći. Barem se malo zacrvenite pred zrcalom. Zar nogometaši nikad neće shvatiti da ne govore zbog novinara, nego zbog onih ljudi koji su ih bodrili s tribina, zbog čitatelja...
Slično je mislio i kapetan Niko Kovač. Prozujio je kraj nas hrvatskih novinara, pa na odličnom njemačkom dao izjavu njemačkim novinarima. I onda se valjda predomislio:
- Imam svoje mišljenje o tome što se događalo, ali ću ga ostaviti u srcu. Nikome neću reći što mislim. Neka se nakon SP-a analizira što je bilo dobro, a što loše. Sve reprezentacije koje ispadnu moraju analizirati zbog čega se to dogodilo, pa tako i mi. A je li ovo moj oproštaj od reprezentacije, e to ću u miru, na odmoru ću odlučiti što ću dalje - kazao je Niko Kovač.
