Bili smo među onim sretnicima koji su vidjeli uživo barem dio puta do najvećeg uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije 1998. Sve i da nikakvog uspjeha nije bilo, svakako bismo taj događaj doživotno pamtili. Najveći nogometni spektakl bio je nevjerojatno efikasno organiziran. Policije nigdje, osim pozornika ili u slučajevima sukoba kada bi se interventne snage pojavile u nekoliko minuta. Ipak, smrt jednog policajca, koju je obilježio i hrvatski izbornik Ćiro Blažević noseći iz poštovanja policijsku kapu, zasjenila je dijelom inače uzornu organizaciju natjecanja. No, gledajući iz današnje perspektive, jedan život u odnosu na desetke života odnesenih u terorističkim napadima gotovo da je samo žalosna fusnota. Jako je teško vjerovati da će se ponoviti sklad i zajedništvo između navijača s različitih kontinenata koje smo gledali na Mondialu ‘98. Znaju to i organizatori. Pariška je gradonačelnica Anne Hidalgo zbog najave mogućih napada terorista udvostručila osiguranje oko elitnog stadiona St. Denis i na ključnim točkama u gradu.
Financijski prozori
Umjesto cijene od 12 milijuna eura, sigurnosni troškovi narasli su na dvostruki iznos. Pogotovo su sigurnosno ranjive fan zone u kojima će se okupljati navijači bez ulaznica kako bi utakmice gledali na velikim ekranima. Procjenjuje se da će ih u svih deset gradova u kojima se prvenstvo održava biti oko pet milijuna. Jasno, navijači nisu jedini razlog za potpunu sigurnost. Kada se zbroje vrijednosti samo deset najskupljih momčadi koje će nastupiti na natjecanju dobije se vrtoglavi iznos – 3,84 milijarde eura! Kada zbrojite vrijednost njihovih najskupljih igrača dobije se također impresivna suma – 570 milijuna eura. Cijela momčad Mađarske procijenjena je na 28 milijuna eura, najmanje na prvenstvu, što je četvrtina cijene jednog Ronalda kojeg je tvrtka ING procijenila na 104 milijuna eura. Odmah je jasno da se od ovako skupe postave koja će, uz ostalih 14 momčadi, odigrati 51 utakmicu u deset francuskih gradova, očekuje puno. Procjenjuje se da će ih uživo na stadionima gledati dva i pol milijuna navijača, no puno su ambiciozniji financijski ciljevi. Uefa očekuje od sponzora 400 milijuna eura, još 500 milijuna trebale bi donijeti ulaznice i druge usluge navijačima koji su za njih voljni platiti, dakle ono što se u modernom žargonu zove “hospitality”. A ni to se ne čini tako puno zna li se da se od TV prava očekuje milijarda eura, za što se dobiva pokušaj da ulovite dobar dio očekivanog kolača od oko 150 milijuna gledatelja koji će Euro 2016. gledati ispred televizora. Kada tome pribrojimo 250.000 noćenja koliko ih se očekuje od momčadi, službenog osoblja, sudaca, novinara i dobavljača, onda nam se otvara još jedan financijski prozor. A to je nogometni turizam.
Zavirite li u neki od online booking servisa otkrit ćete da su cijene smještaja u Francuskoj znatno povišene, čak 161 posto, izračunali su neki britanski mediji, u odnosu na isto razdoblje prošle godine bez velikog natjecanja. Prosječna je cijena sobe u gradovima gdje će se igrati 36 utakmica po skupinama 298 eura za noć. Najviše je poskupio Lille gdje su cijene skočile za izdašnih 427 posto. Nisu Francuzi zločest i ksenofoban narod pa to rade namjerno, nego je to jednostavno trend. U jednom irskom mediju navodi se da je smještaj za vrijeme Svjetskog ragbijskog kupa prošle godine u Walesu, točnije u Cardiffu, skočio ni manje ni više nego za 1095 posto. Rješenje će za navijače biti prilično jednostavno, ostajat će u susjednim zemljama. Stadioni na kojima će utakmice gledati oni sretnici koji karte imaju za svako natjecanje, pa tako i za ovo, posebna su priča. Sasvim je sigurno da se u Francuskoj sigurno neće dogoditi ono što se nakon održavanja Svjetskog prvenstva 2010. godine dogodilo u Južnoafričkoj Republici – da se stadioni koriste kao parkirališta, vrtovi ili jednostavno za svadbe.
Ali, francuske je stadione trebalo temeljito obnoviti jer je procijenjeno da su puno inferiorniji u odnosu na moderna stadionska zdanja u Engleskoj i Njemačkoj. Od deset stadiona na kojima će se igrati utakmice, četiri su sasvim nova, u Bordeauxu, Lilleu, Lyonu i Nici. Pet ih je obnovljeno, i to u Lensu, Marseilleu, Parizu, Saint-Etienneu i Toulouseu. Procjenjuje se da je sve to ukupno stajalo 1,7 milijardi eura, a 62 posto novca dali su privatni investitori te 38 posto javni sektor. Ovi radovi donijeli su 20.000 novih radnih mjesta, od toga pet tisuća stalnih. Vjerujemo da ne treba posebno isticati da se radi o vrlo modernim zdanjima. Novi Stade de Nice osmišljen je tako da maksimalno štedi energiju prirodnom ventilacijom te maksimalnim iskorištenjem dnevnog svjetla. Na većinu stadiona stavljeni su solarni paneli, a na Stade de Velodrome u Marseilleu čak i mikro vjetroturbine, ali i sustav za recirkulaciju toplinske energije. Sedam od deset stadiona imaju sustave za prikupljanje kišnice, svi su stadioni izravno dostupni javnim prijevozom. Nešto što će mnogima biti važno – nema pušenja ni na jednom od stadiona, u što su uključene i elektroničke cigarete. U priči o stadionima svakako treba istaknuti onaj u Lyonu.
Manje za transfere
Stade de Lyon zamijenit će Stade Gerland na kojem je Olympique iz toga grada igrao od 1950. godine. Taj stadion, otvoren 9. siječnja, okosnica je 50 hektara velikog sportskog kompleksa. To je ujedno i prvi stadion u Francuskoj kojemu je u cijelosti vlasnik nogometni klub, a ondje je uobičajeno da su klubovi najmoprimci. Inspiracija za takav potez bio je Arsenalov stadion Emirates. Potaknuti time, u Lyonu su odlučili uložiti 405 milijuna eura u cijeli kompleks očekujući da će im godišnji prihodi porasti za 40 do 50 milijuna eura, prije svega zbog većeg prihoda od utakmica kod kuće. Ulaganje u stadion znači manje novca za transfere, pa će se Lyon, dok se uloženo ne vrati, oslanjati na svoju nogometnu školu. Francuzi očekuju da im se svi ti napori i vrate, i to u čvrstoj valuti. Pedantno su takav proračun prepustili institutu CDES specijaliziranom za procjene pravnih i ekonomskih učinaka u sportu. Oni misle da će na Euru 2016. Francuska zaraditi oko 1,27 milijardi.
Redom, 593 milijuna eura navijači će ostaviti na stadionima, 195 milijuna u fan zonama, a potrošnja koju će ostvariti organizator iznosit će oko 478 milijuna eura. Sve je to novac koji u Francuskoj ne bi bio potrošen da se ne održava Europsko nogometno prvenstvo. I to bez multiplikatora ili negativnih faktora poput gubitka potrošnje turista koji su odlučili da u tom razdoblju neće ići u Francusku upravo zbog održavanja velikoga nogometnog natjecanja. Prihod od poreza ostvarenih na prodaji karata i u turističkoj potrošnji procjenjuje se na 180 milijuna eura. Više od 26.000 novih radnih mjesta pojavit će se ove godine u Francuskoj uz onih 20.000 vezanih uz gradnju i obnovu stadiona. Kada se pribroje sezonski radnici, procjena raste na 94.000 zaposlenih, a tu je i šest i pol tisuća volontera. Kao i uvijek, sponzori pričaju posebnu priču. Jeste li možda čuli za Hisense? Ne? To je kineski proizvođač elektronike, prvi iz te zemlje koji sponzorira neko Uefino natjecanje. A za SOCAR? Ni za njega niste čuli? E, pa radi se o državnoj naftnoj kompaniji – Azerbajdžana.
Žestoka podjela zemlje
Ostali su ipak nešto poznatiji, Coca-Cola, Adidas, Carlsberg, za koji se pojavila informacija da je u marketing za Euro 2016. uložio 80 milijuna eura, pa McDonald’s, Orange, Hyundai, Continental… I odmah se pojavio jedan problem, a to je da publika lakše poistovjećuje s Eurom trgovačke marke koje uopće nisu na listi sponzora od onih koje su za to platile izdašan novac. Jasno je da će Nike, jednog od dva vodeća svjetska proizvođača sportske opreme, prije prepoznati od SOCAR-a ili Hisensea i ne mislimo pri tome da će taj dvojac to pretjerano zabrinuti. Kada prvenstvo završi, svakako ćete za njih itekako znati. No, jedina dva brenda koja ljudi više povezuju s Eurom od Nikea su Coca-Cola i Adidas, sve ostale povezuju puno manje, čak i McDonald’s i Hyundai. Bit će jako zanimljivo vidjeti kako će sponzori kapitalizirati uložen novac. Pravila se igre potpuno poštuju. Stadion Allianz Riviera u Nici za vrijeme Eura zvat će se jednostavno Stade de Nice.
I nisu financije jedino u čemu Euro 2016. mora uspjeti. Francuska je nakon terorističkih napada ali i socijalno motiviranih prosvjeda žestoko podijeljena pa se drži da bi mogući uspjeh nacionalne momčadi pridonio stabilizaciji odnosa. Francuska je momčad svjetskih prvaka iz 1998. bila primjerom etničke integracije i funkcionalne multikulturalnosti. Zvali su ih „black-blanc-beur“ odnosno crno-bijeli-smeđi. Tu momčad, također velikog potencijala koji ih, uz Njemačku, stavlja na mjesto pretendenta na naslov, okružuje negativna aureola. Izbornika Didiera Deschampsa, i samog člana te velike generacije 1998., Eric Cantona optužio je za rasizam u odabiru igrača. Prije svega je to učinio zbog izostavljanja Karima Benzeme i Hatema Ben Arfe s popisa reprezentativaca. Njih taj nogometni velikan drži ponajboljim francuskim igračima. Za izostavljanje Benzeme je opravdanje to što je ucjenjivao kolegu reprezentativca Mathieua Valbuenu. No, Benzema je kaznu odslužio, ali njegovu ponovnom uvrštenju usprotivio se sam francuski premijer Manuel Valls. Za Ben Arfu, međutim, nema previše opravdanja. Iako je sve to klimavo, jer francuski je sastav prepun tamnoputih igrača, u postojećoj situaciji to je ipak još jedna fronta na kojoj se bori Francuska, i kao reprezentacija i kao organizator koji jednostavno ni u čemu ne može i ne smije podbaciti.
