Prijateljica se požalila:
– Nakon odlaska na nogometne utakmice, kući se vratim s glavoboljom.
No, nije mislila metaforički, da je boli glava od loše igre, primjerice, Bilić boysa. Svaki posjet sportskom događaju nije traumatski samo kao emotivni doživljaj ili 'štetan' tek novčaniku. Na stadionima i u dvoranama na udaru je i sluh. Kako bismo provjerili u kakvim se okvirima na sportskim borilištima kreće intenzitet zvuka, na utakmicu Dinama i Ajaxa otišli smo s mjeračem buke. Rezultati? Nisu alarmantni, no ako se uzme u obzir da na tribinama čak nije ni bilo najbučnijeg navijačkog kontingenta, Bad Blue Boysa, nisu ni bezazleni.
Dok je tim istraživača na SP-u u JAR-u izmjerio prosječnu vrijednost zvuka u 2 sata od 96-107 dB (uključujući vuvuzele), mi smo najjednostavnijom metodom mjerenja došli do brojke od 90-95 dB.
– Postoji više faktora koji utječu na procjenu koliko je buka štetna za sluh: izvor i trajanje zvučnog signala, udaljenost od njega, a 90 dB kroz dva sata vrijednost je koja se može tolerirati i neće prouzročiti oštećenja sluha – objašnjava docent Zavoda za elektroakustiku na FER-u Kristian Jambrošić.
Daleko je to od praga boli koji iznosi 120 dB, no i mi smo stali dalje od izvora buke, na zapadu dolje s 'kazališnom' publikom. Tamo je tek desetak puta kazaljka išla preko 100 dB – kod promašaja Beqiraja u 5. minuti, Rukavine u 36., žutih kartona Vidi i Calellu, u međuvremenu je bila na razgovornom nivou. Oni koji su po nižoj cijeni sa sjevera ili istoka odlučili gledati Ligu prvaka nešto su lošije prošli. Kombinacija navijanja, sudačke zviždaljke i deranja (srećom, pirotehnike nije bilo) baš i nije "zvonka radost".
– Intenzitet zvuka zna se u nekim situacijama penjati i iznad 130 dB te može izazvati trenutne akustične traume, a učestali posjeti mogu izazvati kratkotrajne, ali i dugotrajne posljedice na sluh – objašnjava docent Jambrošić.
>>> Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju nedjeljnog Večernjeg lista.
