Nada u Splitu još živi. U najvećem hrvatskom nogometnom derbiju Hajduk je svladao Dinamo (1:0) i dodatno začinio završnicu hrvatskog nogometnog prvenstva. Bila je to tek četvrta Hajdukova pobjeda nad Dinamom u zadnjih 19 ligaških derbija. Ali posebno slatka, poput ‘cukarina’... Nekoliko sati uoči sraza na splitskim ulicama nije bilo nekog posebnog navijačkog ‘šušura’. Iako, po gradu ste mogli susresti navijače, najčešće obitelji, s Hajdukovim obilježjima. Nismo naišli na raspjevane skupine kako je to uobičajeno u uvertirama ovakvih derbija.
>> Euforija nakon gola:
Sjajno navijačko ozračje
A na Poljudu, toliko puta viđeno i samo Hajdukovim utakmicama svojstveno sjajno navijačko ozračje. Raspjevana Torcida i prepun Poljud, kao u neka davna vremena kada je nogometna emocija imala posebno značenje. A vjerojatno su se mnogi i poželjeli pravih sportskih događanja, nakon trauma koje smo svi doživjeli u proteklom korona-razdoblju. Zato je zadnjih nekoliko utakmica na Poljudu bilo tridesetak tisuća navijača. Tribine poljudskog stadiona i jučer su se doslovce tresle. Na jugozapadnoj tribini dvjestotinjak gostujućih navijača. Naravno, bitku na tribinama nisu mogli dobiti. A počasna loža bila je puna bivših Hajdukovih igrača: Zoran Vulić, Zlatko Vujović, Nikica Cukrov, Mate Bilić... Stigao je i predsjednik saveza Marijan Kustić. Kada smo već kod najvažnijih stvari izvan travnjaka, za svaku je pohvalu onaj protokolarni dio uoči utakmice. Dugogodišnji kroničari splitskog kluba složni su kako je to bila najbolje organizirana Hajdukova utakmica zadnjih godina. Prilazi stadionu bili su prohodniji nego u većini nekih drugih podjednako važnih utakmica.
Većina nogometnih analitičara u najavi ovog susreta bila je sklona teoriji po kojoj će Hajduk jurnuti od prve sekunde, u pokušaju da postigne rani pogodak. No, to je izostalo, a nije ni Torcida ‘pritiskala’ igrače, valjda zbog bojazni da ne izgore u jednoj od najvažnijih utakmica sezone. Splitska publika samo bi koji put ‘zatražila’: ‘Ajmo bijeli...’ I bila je to pobjednička mantra. Jasna je bila i Kopićeva ideja, nikako se ne upuštati u bilo kakvu jurnjavu koja bi sigurno užarila ozračje na tribinama. Njegova momčad pragmatično je tražila igru kroz posjed, svjesna da im je to najjača strana. No, plan mu je pao u vodu. Jednostavno, akteri jučerašnje priče veći dio susreta nisu htjeli preuzeti nikakav rizik u igri.
Tribine su se ljuljale
Ako zanemarimo ono Livakovićevo pa onda Šutalovo poigravanje, u prvom poluvremenu nije bilo posebnih situacija koje bi trebalo izdvojiti. Dobro, Ristovski je igrao rukom u svom šesnaestercu, odbila mu se lopta od koljena, za suca Pajača ništa nije bilo sporno.
A igra bez rizika najčešće nije put kojim, momčad koja više treba pobjedu, može stvoriti prednost. Kao da je to bila suština govora kojeg je Valdas Dambrauskas održao svojim igračima u svlačionici na poluvremenu. Jer, Hajduk je u nastavku ipak promijenio pristup i krenuo ofenzivnije. Opet je Marko Livaja bio najvažnija poluga igre splitske momčadi, pored Krovinovića koji je donosio lopte prema naprijed i Kalinića koji se puno kretao i borio... A onda je Poljud eksplodirao, ljuljajući se u ritmu južnoameričkih nogometnih hramova. Nikola Kalinić sjajno je pogodio s petnaestak metara lijevom nogom u suprotni kut za pobjedu. I fešta je mogla početi...
