Goran Ivanišević morao je, za sreću, automobil parkirati ispod drveta na Wimbledonu, Sebastianu Vettelu pomoglo je što nosi iste crvene bokserice na utrkama, obojica su dohvatila željeni cilj... Svaki sportaš ima svoj ritual, a što radi Ana Jelušić?
– Ima svega, od toga da se čarape i majica moraju slagati po bojama do toga koju ću pancericu prije zakopčati. Smijali biste se da čujete sve. A bez puse u Zokijevu kacigu, za sreću, ne idem iz startne kućice. Neki put sve promijenim, ako ne ide, pa se vratim nekim starim običajima.
A odlasci u kino prije utrke, to je nekad bila tradicija?
– E, to je dobra ideja, na to sam već zaboravila. Mogla bih pokušati, iako spavam na Sljemenu, pa mi nije zgodno otići u grad.
Kakva je situacija s ostalim skijašicama?
– Neke imaju najdraže plišane igračke na ruksacima, neke skijaju u najdražoj majici. To je normalno, nije ni praznovjerje, već osjećaj sigurnosti i kontrole prije utrke. Tako da imamo osjećaj da smo napravile sve što je trebalo. Skijanje je na utrci zapravo čisti automatizam, toliko smo istrenirani da ja ne razmišljam da nakon dvojih vrata moram stati na donju skiju...
Koliko pomaže Janica Kostelić u trenucima kad karijera zapne, daje li savjete?
– Razgovaramo, naravno, ali smo više prijateljice nego kolegice. Nije od mene u redu opterećivati je skijanjem, pa povukla se kako bi bila izvan toga, kako ću je sad ispitivati jesu li treća vrata previše zatvorena ili nisu. Sad više prati Ivicu, pa je tijekom sezone i ne viđam puno – kaže Ana.
Na Sljemenu je Jelušić otišla do zvijezda...
– I danas se naježim kad se sjetim te utrke i drugog mjesta. Sljeme je ono što ostaje na vrhu moje sportske karijere. To se ne može kupiti novcem, pa i da danas podvučem crtu pod karijeru, to bi bio vrhunac – ističe Ana. Nove skije, pancerice, mijenjala je čak i tehniku. Možda se opet poklopi...
