Bjelorusija, Bugarska, Izrael, Njemačka, Španjolska, Engleska, Turska,
Grčka, Češka, Australija, Argentina, Brazil, Čile, Tajland... To su
neke od destinacija koje je kao Dinamov sportski direktor obišao Zoran
Mamić.
Uživancija od posla, obilazi svjetske metropole, posjećuje velike
klubove, prati potencijalna pojačanja i - ne odlučuje i ni za što ne
odgovara.
Krene li nešto po zlu, recimo, ispostavi se da je igrač kojega je on
pronašao (npr. Nowotny, Suarez) ili trener kojega je on podupro (npr.
Vlak) promašaj, Zoki je samo “predstavnik kluba”. A kad Eduardo
potpisuje za Arsenal ili Modrić za Tottenham, Zoki je uvijek u tom
avionu, naravno kao sportski direktor, njegova slika je na svjetskim
naslovnicama.
Uglađenoga i korektnoga Zorana, naravno, ne treba kriviti, treba ga
samo pustiti da uživa. Dok može. Većina njegovih prethodnika na
funkciji sportskog direktora nije imala tu sreću: Vlak (2002.), Barić
(2004.), Cvetković (2006.) letjeli su nakon prve pogrešne procjene ili
prvoga “ne” Zdravku.
Zoki se, naravno, nikada ne suprotstavlja, a i ne griješi. Kad god je u
dvojbi, nazove starijeg brata. I problem je riješen.
KOMENTAR Zorana Mamića nikad se ne spominje kad se kupovina igrača ispostavi kao promašaj
