Drugog dana natjecanja na hrvačkom Grand Prix Zagreb Openu u borbama za medalje Hrvatska je imala petoricu predstavnika pri čemu je u osvajanje odličja samo finalist Božo Starčević bio siguran.
Preostala četvorica borila su se za broncu, i to s polovičnim ishodom. Najbolje je prošao 18-godišnji Siščanin Karlo Kodrić (82 kg), kadetski prvak Balkana iz 2017., koji je u repasažu pobijedio Mađara Tolara, a potom je broncu dobio bez borbe jer se gruzijski protivnik Rikadze ozlijedio dan prije.
– Lani sam na ovom turniru bio peti, a sada sam treći. Ovo mi je bila jako dobra priprema za moj glavni ovogodišnji cilj, a to je Prvenstvo Europe do 23 godine u Novom Sadu – kazao je nadareni mladić.
Ostao bez zraka
Posve suprotno iskustvo – posvemašnje odsustvo sportske sreće – doživio je Danijel Janečić (67 kg). Čovjek je u borbi za broncu poveo s 4:0, čak je imao suparnika u zahvatu za tuš, no morao je predati borbu nakon samo minutu i 40 sekundi okršaja kojim je dominirao.
– Možda mi je puknulo rebro. Zaboljelo me još dan prije, tijekom eliminacijskih borbi, no utrljao sam kremu i dobro se zagrijao. Kada sam pak protivnika u borbi primio za glavu, u situaciji za tuš, osjetio sam da je nešto popucalo. Rekao sam sebi “pokušaj ga tuširati zadnjim atomima snage pa ćeš poslije ležati”, no nisam uspio. Zaboljelo me prilično pa sam se uplašio, a i ostao sam bez zraka. Idem sada u bolnicu, na snimanje, no nešto mi preskače tu među rebrima kod udisaja i hodanja. Nadam se da nije ništa ozbiljno i da za Europsko prvenstvo za devet tjedana mogu biti spreman – kazao je nesretni Janečić za kojeg nam je lani legendarni Momir Petković, dugogodišnji američki izbornik, kazao da mu se od svih hrvatskih hrvača upravo on najviše sviđa.
Bolje sreće bio je pak Ivan Lizatović (60 kg) koji se za svoje četvrto postolje na ovom turniru izborio pobjedom nad jednim od nekoliko korejskih Kimova (4:3) koji su nastupili u Zagrebu. Ni Liza nije bio sretan s novim pravilom koje kaže da se svaki dan kada se borite morate suočiti s vagom i težinskim limitom za svoju kategoriju.
– Sada više nema onoga da drugi dan u odnosu na vaganje možete imati dva kilograma više, pa sam ja tako i na dan borbe za medalju morao u saunu. Netko će još reći da nam je lagan život kad smo već od sedam sati ujutro u sauni – kazao je Lizatović koji se nada borbi za medalje i na rujanskom Svjetskom prvenstvu u Astani što bi značilo izravni plasman na Olimpijske igre u Tokiju.
O tome sanja i naš najteži hrvač, superteškaš Marko Koščević (130 kg) koji u borbi za broncu nije odolio kilogramima i snazi Bugarina Metodijeva (0:5). Za razliku od protivnika, naš borac svoju priliku u parteru nije iskoristio.
Bugarin bio presnažan
– Bugarin skida za kategoriju do 130 kg, a ja imam 118 kg. Nisam ja od njega lošiji u tehnici. Nedostaje mi kila i snage i u tome je bila jedina razlika. Osim toga, on je prvog dana turnira imao samo jednu borbu od šest minuta, a ja tri borbe i 18 minuta na strunjači. Ipak je to ostavilo traga.
Ovaj 28-godišnjak povratnik je u hrvanje najviše razine. Što ga je odvojilo od ovog sporta na šest godina?
– Moja ljubav prema hrvanju nikad nije prošla, a ona je bila prekinuta najviše zbog financijske situacije. Zaposlio sam se u policiji, dobio posao u Varaždinu. Sada sam u interventnoj policiji u Zagrebu pa mi je posao bliže i imam više vremena za trening. Treniram ponovo tri mjeseca i moram reći da se već sada bolje osjećam nego 2013. kada sam prestao – zaključio je k’o od brda odvaljeni Koščević.
