Religiozno prateći pro-wrestling, odnosno kako se to kod nas kolokvijalno kaže – kečere, još tamo od 2008. godine, vrlo često sam ljudima morao objašnjavati zašto to pratim i odgovarati na razna pitanja. Naravno, najčešće pitanje je bilo ono "pa kako možeš to pratiti kad se oni ne tuku zapravo, to je sve gluma". Da, pobjednici njihovih mečeva su unaprijed dogovoreni i mečevi su do određene mjere koordinirani, ali važno je staviti nekoliko stvari u kontekst.
Nije to balet
Prvo i najvažnije, ti isti ljudi koji za kečere kažu "uh, ovo je gluma, ne tuku se oni zapravo" ne kažu za akcijski film, kao što je recimo "Umri muški", "uh, ovo neću gledati zato što je gluma, oni se ne ubijaju zapravo", a u kontekstu prezentacije riječ je više-manje o istoj stvari. U smislu prezentacije, čak je tu pro-wrestling znatno zahtjevniji jer se ta akcijska filmska scena odvija uživo pred tisućama ljudi, i akteri nemaju pravo na novi pokušaj scene kao što glumci imaju u filmovima. Ako kojim slučajem pogriješe s potezom, mogu se dobrano osramotiti pred publikom ili, još gore, mogu ozlijediti sebe ili kolegu s kojim rade tu scenu, taj meč. Isto tako, unatoč činjenici što je nekakav glavni scenarij mečeva dogovoren, svi ti kaskaderski potezi, udarci i padovi i dalje nevjerojatno bole. Nije to balet.
Još jedna strahovito bitna stvar koja odvaja pro-wrestling od bilo koje druge forme zabave jest involviranost publike u sama događanja u ringu ili oko njega. Ne postoji sportski događaj, koncert ili bilo koja druga forma zabavnog sadržaja u kojoj je publika toliko važna komponenta onoga što se događa, bilo to kratkoročno ili dugoročno. U kratkoročnom smislu publika može utjecati na sami meč ako, primjerice, akter napravi neki potez i nakon njega mu publika počne skandirati "one more time" (još jednom), pa onda napravi taj potez još jednom kako bi zadovoljio publiku. U dugoročnom smislu, publika je zapravo najvažniji indikator popularnosti određenog kečera. Ako imaš glasne reakcije publike, najuspješnija svjetska pro-wrestling organizacija WWE će ti dati priliku da budeš prvak i da u tom cjelokupnom filmu budeš predstavljen kao najbolji. Uglavnom, više-manje sve ovisi o reakcijama publike.
A reakcije publike ovog petka u Bologni na SmackDownu, velikom tjednom WWE događaju koji se emitira na Netflixu, bile su nevjerojatno glasne. WWE kao organizacija prolazi kroz svoje "zlatno doba", ruši rekorde po prihodima i profitu, po pregledima na televiziji, Netflixu i društvenim mrežama, po praktički svakoj mogućoj metrici, a novi smjer glavnih ljudi organizacije je širenje tržišta. Tako je WWE, koji je inače bio predodređen samo za SAD i Kanadu, počeo svoje televizijske i streaming događaje organizirati u raznim dijelovima svijeta, a posljednjih nekoliko događaja u Europi (Lyon, Berlin, Bruxelles i sada Bologna) jasno su i glasno pokazali da je atmosfera na europskom tlu nemjerljivo bolja nego na američkom.
Čudesna sinergija
Talijani su zaluđeni pro-wrestlingom, a ovo je bio prvi emitirani WWE događaj u Italiji nakon čak 18 godina, koristeći napokon potencijal neistraženog tržišta. Događaj je napunio Unipol Arenu u predgrađu Bologne, a već četiri sata prije početka okruženje spomenute dvorane bilo je krcato. Obožavatelji su se prerušavali u svoje omiljene zvijezde, napravili hrpu kreativnih transparenata na kartonima te preplavili sve s talijanskim zastavama. Razgovarali smo s brojnima od njih, i budući da ulaznice nisu bile jeftine (najjeftinije su bile oko 250 eura, a najskuplje i do nekoliko tisuća eura), mnogi su štedjeli mjesecima za ovaj poseban događaj. Jedan mladić s kojim smo razgovarali, Christian Croatti, došao je iz dva sata udaljenog Riminija iako nije imao ulaznicu jer si je nije mogao priuštiti, ali je sa sobom ponio fluorescentni zaštitarski marker i "prerušio se" kako bi ipak pokušao ući. O takvoj je predanosti riječ...
Ono što se tijekom SmackDowna događalo u samoj dvorani bilo je jedno nadrealno ili nerealno iskustvo, kako god želite. Od 19.30 sve do iza 23 sata glasnice publike koja je bila "od 7 do 77 godina" bile su maksimalno korištene, bilo pjevajući ulazne pjesme zvijezda kao što su CM Punk ili Randy Orton, bilo reagirajući na sama događanja u ringu tijekom mečeva, bilo izmišljanjem vlastitih kreativnih pjesama ili raznih skandiranja za određene pojedince. Još nevjerojatnija je bila činjenica da se publika u pola sekunde uskladi o tome što će pjevati ili skandirati, iako je bilo riječ o više od deset tisuća ljudi koji se uopće ne poznaju niti su dio neke, recimo, navijačke skupine. Međusobna sinergija publike, a kasnije i sinergija sa samim akterima u ringu bila je u najmanju ruku poetična, a s druge strane potpuno spontana. A decibeli su bili toliko visoki da se u određenim trenucima dvorana praktički tresla.
Naravno, svima koji bi se htjeli uključiti u ovaj ludi svijet trebat će malo vremena kako bi pohvatali cjelokupnu prezentaciju ovih superzvijezda i njihovih priča, kao što to treba pohvatati s bilo kojom TV serijom, ali kad to uspiju, neupitno im slijedi najbolje iskustvo praćenja bilo čega uživo ako se na kraju odluče posjetit WWE događaj. Nakon praćenja stotina koncerata domaćih ili svjetskih zvijezda, te praćenja stotina raznih utakmica i drugih sportskih događanja uživo diljem Europe i svijeta, mogu bez zadrške reći da je ovo uvjerljivo najbolje iskustvo događaja uživo koje sam imao u životu. Nešto nestvarno, apsolutno ludilo!
Utjecaj Trumpa i Muska- zatoviše neznaju praviti automobile i igrati nogomet. Sve ima svoju cijenu