Hit u Europi

Naši treneri su traženi: Bilić ima najviši rejting, a Jovićević najdulji staž

Slaven Bilić
Foto: Reuters/PIXSELL
1/5
02.12.2015.
u 18:24

Najplodniji teritorij za hrvatske trenere je Azija. Naši su stručnjaci bili prvaci Irana u više navrata, Kine, UA Emirata...

Dugo, dugo nitko, ili samo sporadično, a onda odjednom - bum! Odjednom su hrvatski treneri hit u Europi, neki čak i izvan granica Kontinenta poput vrsnoga Livnjaka Zlatka Dalića, u čiju su kolekciju u godinu i pol dana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima sletjela čak tri trofeja.

Međutim, zadivljujući je nalet hrvatske trenerske struke ove godine po europskim meridijanima. Od Roberta Prosinečkog čiji su znanje, karizma i nepretencioznost osvojili Azerbajdžance preko Jarnija (Mađarska) ili Jurčića (Slovenija) do Tudora (Grčka) i Bilića (Engleska).

Bez naslova 20 godina

Napokon su tako i bivši vatreni postali tražena trenerska roba, na što će najponosniji biti njihov mentor Ćiro Blažević, premda sjajne domete ostvaruju i stručnjaci koji nemaju ni dana staža u Prvoj HNL. Primjerice, 40-godišnji Zagrepčanin Igor Jovićević već drugu sezonu vodi ukrajinski klub Karpati iz Lavova, a njegov vršnjak, Splićanin Ivan Jurić, na klupi talijanskog drugoligaša Crotonea kuca na vrata prve lige.

Najveća hrvatska trenerska priča i ove godine za glavnoga junaka ima Slavena Bilića (47), trenera West Hama sa skalpovima čak četiri od pet najvećih engleskih klubova. Dodatna vrijednost novoga vala 'bilićmanije' (prije Engleza za njim su ludovali i Turci) činjenica je kako Slaven Bilić, radeći prije Engleske u tri kluba, tri zemlje, s tri i pol sezone staža, još uvijek nema niti jedan jedini trenerski trofej. Našu najveću trenersku zvijezdu za sada prodaju izgled, šarm, pamet i iznimna osobnost. Zamislite koliko bi još vrijedio da je nešto osvojio.

Pa iako je ovo svečan trenutak, u kojemu dižemo perje hrvatskoj trenerskoj pameti, mrvicu ćemo ipak zacjepidlačiti i podsjetiti kako njezin osvajački post u Europi traje već puna dva desetljeća. Naime, Otto Barić posljednji je naš trener s naslovom prvaka u zapadnoj Europi (ne računajući Sloveniju, u kojoj je bio okrunjen Šušak), još 1995. godine sa Salzburgom. Tendencija te osvajačke pustinje mogla bi i potrajati.

Naš teritorij za iznimna trenerska dostignuća zato je još Azija. Poklepović, Frančić i Kranjčar bili su prvaci u Iranu, gdje se sada međusobno nadmeću Štimac, Ivanković i Skočić, dok je najvredniji trofej u Aziji osvojio Branko Ivanković, prvak Kine sa Shandong Lunengom.

Hrvatski trenerski majstori angažirani na raznim svjetskim meridijanima većinom su srećkovići otrgnuti iz okova Hrvatske lige, čije je tržište ograničeno na deset klubova. Pardon, devet, jer u NK Zagreb trenersko mjesto je prošle godine ukinuto. Iz najfinijega odijela i lakiranih cipela u blatne kopačke i trenirku, i obrnuto, svakodnevni je ritual svestrano nadarenoga predsjednika Dražena Medića.

Dvije male senzacije

Treneri u Hrvatskoj ligi najčešće ne ovise o svom stručnome dosegu, nego o promjenama raspoloženja nadobudnih predsjednika i vlasnika. A kada ih smijene, treneri više ne uživaju nikakvu zaštitu jer kod nas trenerski sindikat ne postoji. Na stranici Poslovna.hr, pod nazivom Sindikat hrvatskih nogometnih trenera (adresa: Maksimirska 128), stoji: subjekt je ugašen.

Na kraju i jedan mali trenerski kuriozitet. U Hrvatskoj ligi, u svibnju sljedeće godine spremaju se dvije male trenerske senzacije, pod uvjetom da Dinamo ili Rijeka prvi prođu kroz cilj.

Tako bismo, u slučaju Rijekina trijumfa, dobili prvoga stranoga trenera s naslovom prvaka u Hrvatskoj, Slovenca Matjaža Keka. Preciznije, prvoga stranca koji bi na klupi hrvatskoga kluba odradio cijelo prvenstvo, jer, podsjećamo, Halilhodžiću je Mamić to zadovoljstvo 2011. godine uskratio dva kola prije kraja.

Osvoji li pak Dinamo naslov sa Zoranom Mamićem, bio bi raritetni primjerak stručnjaka koji bi dohvatio svoju drugu titulu zaredom odradivši na klupi pune dvije sezone, od prvog do posljednjeg kola. Zločesto bi to bilo podvesti samo pod bratsku povlasticu Zdravkova kućnoga trenera, jer Dinamo je sa Zoranom povremeno pokazivao konture ozbiljne europske momčadi, a u hrvatskim derbijima napravio je samo jedan pogrešan korak, prošloga mjeseca u Rijeci.

Hrvat je, dakle, od pamtivijeka bio prvak u Hrvatskoj. A Englez u Engleskoj? Vjerovali ili ne, nitko još od 1992. godine kada je Howard Wilkinson donio naslov prvaka Leeds Unitedu. Dvadesettrogodišnji sumrak trenerske struke u kolijevci nogometa.

>>Recept za uspjeh 
Sir Alexa Fergusona: Ne upravljaj – vodi

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije