Hrvatski navijači koji su u društvu nekoliko novinara u dva kombija iz Zagreba otputovali u Kalinjingrad na utakmicu Hrvatske i Nigerije, nakon puta dugog čak 21 sat, doživjeli su situaciju iz najgore noćne more po dolasku u Rusiju.
Nastavak ovog navijačkog dnevnika trebao vam je ponuditi priču o susretu s ostalim hrvatskim navijačima koji su stigli na sjever Europe, veselje, pjesmu, nabrijavanje za utakmicu i prepričavanje susreta s Nigerijcima koje smo također vidjeli u središtu Kalinjingrada. No, naša priča otišla je u drugom, neželjenom smjeru...
Po dolasku u grad koji je do 1946. godine bio njemački, nakon čega su ingerenciju preuzeli Rusi, plan je bio preuzeti ulaznice za utakmice te Fan ID-jeve, akreditacije bez kojih je nemoguć ulazak na stadione u Rusiji. Potom smo trebali otići u Sokolniki, mjesto pedesetak kilometara udaljeno od grada, gdje smo rezervirali smještaj, tamo se malo odmoriti te se vratiti u centar gdje su se okupljali naši navijači.
Važno je tu napomenuti kako je središte Kalinjingrada potpuno zakrčeno zbog gustog prometa, a takva je situacija uglavnom u svim gradovima domaćinima SP-a. I stoga se svi koji će boraviti u Rusiji moraju naoružati strpljenjem. A kako se pokazalo u našem slučaju i koncentracijom da ne bi ponovili naše pogreške.
Dakle, nakon što smo preuzeli ulaznice i Fan ID-jeve, zaputili smo se izvan grada u smjeru juga. Stigli smo u naselje nekih dvadesetak kilometara udaljeno od grada i shvatili da je u navigaciju upisana - pogrešna adresa!
- Tko je Saletu dao da vodi brigu o navigaciji, pa čovjek nije prestao piti od kad smo krenuli. Pa i prije toga! - povikali su Danijel i Pero, Saletove kolege po navijanju, dečki koji imaju hrpu gostovanja s reprezentacijom, a ovakva situacija im se vjerojatno nikad nije dogodila.
Da biste u potpunosti shvatili frustraciju koja je u svima nama nastala morate uzeti u obzir da smo do tog trenutka ukupno putovali već dulje od 24 sata. Vozači su bili na izmaku snaga jer su vozili praktično cijeli put bez odmora. Moral je dečkima nakratko podigla tek pokoja kapljica pive ili zgodna Ruskinja koja se zatekla na ulici, no bili su to kratkotrajni bljeskovi.
Na povratku smo ponovno napravili pogrešnu procjenu, i to vjerujući navigaciji. Sale ovog puta nije bio kriv. A navigacija nas je odvela nazad prema središtu Kalinjingrada te smo ponovno upali u prometni čep.
- Pa dobro dajte da ja budem vođa puta! Ja bih sigurno već barem devet puta pronašao izlaz iz grada - kiptio je od bijesa Toni Roić, kolega iz Sportskih novosti.
Meni je pak upravo ta njegova izbezumljenost pomogla da prebrodim nastalu zavrzlamu i zatomim nakupljeni umor. Baš me dobro nasmijao legendarni Toni.
- Evo kolega me zvao jer smo se dogovorili da ćemo se naći u centru i popiti piće, ali neugodno mi je odgovoriti mu na poziv. Pa što da mu kažem!? Nevjerojatno da mi se ovo dogodilo nakon više od dvjesto gostovanja samo s Hajdukom. A ima tu još dosta momaka koji su puno toga prošli s reprezentacijom - u nevjerici je bio Toni.
Ponovno se oglasio Danijel kad smo stigli na novu lokaciju za koju smo vjerovali da je konačno prava - no vjerovali ili ne - nije bila!
- Zašto? Zašto sam uopće pristao ići u Rusiju!? Pa mogao sam kod kuće uživati i zabavljati se. I zašto nisam otišao nešto pojesti dok smo bili u centru grada. Umirem od gladi!
Rusi koje smo zatekli uputili su nas ponovno nazad u smjeru grada, desetak kilometara prema Poljsku.
- Kad stignete tamo pitajte taksista za pravi smjer - preporučio nam je jedan Rus.
- I nek mi onda netko još kaže da je moj Kumrovec vukoje...a, pa udarit ću ga šakom! - bjesnio je Danijel i dodao:
>>Hrvatski navijači zapjevali na putu za Rusiju
- Svaka kuća tamo ima čak i internetsku vezu, a ne ovo gdje smo dospjeli...
Stigavši u mjesto Poljesk javio nam se Rus kod kojeg smo rezervirali smještaj te je odlučio doći po nas. Novu stanku iskoristili smo za odlazak u trgovinu. Opskrbili smo se klasičnim navijačkim obrokom - nekoliko dekagrama salame, sira i pola kruha. Cijena je bila prihvatljiva, oko 20 kuna, iako je onima koji su odlučili kupiti konzerve s ribom i to bilo previše.
- Pa što je ovo? Slatka riba! - požalili su se. Ali nije se žalio pas lutalica neočekivano dobivši slasnu večeru.
Konačno je, nešto iza 20 sati, stigao i naš domaćin te nas odveo u pravom smjeru. Stigavši u Sokolniki mogli smo zaključiti kako smo ukupno na putu proveli čak 30 sati...
Baš težak dan, ali pamtit ćemo ga svakako. Kao i pobjedu na otvaranju s Nigerijom... vjerujemo!
>> Pogledajte Večernji pressing sa Tončijem Gabrićem
Jel mi možemo o bilo čemu a da se ne spomene ko je bio gdje i čiji '45