Sve je ukazivalo da će mladi virovitički nogometaš Marino Bloudek imati veliku igračku karijeru. Naime, svi u obitelji igraju nogomet, a stric Marijan bio je velika igračka zvijezda zeničkog Čelika između 1974. i 1983. godine.
– Tata se, kao i stric, rodio u Kaknju gdje su igrali za tamošnji Rudar. Stric je bio puno uspješniji, a njegovim koracima trebao sam krenuti i ja. Kao kadeta zvali su me u Arsenal i Dinamo, a ja se nisam dao iz Virovitice. Mislio sam kako ima vremena za velike stvari, a onda se dogodio lom potkoljenice. Jedan od dječaka suparničke momčadi uletio mi je s leđa i moja nogometna karijera otišla je u vjetar – kaže Marino Bloudek, novopečeni europski juniorski prvak na 800 metara.
Njegov oporavak trajao je pet mjeseci. Nije mu bilo lako, nije išao u školu, hodao je sa štakama, a najviše je na oporavku radio njegov tata. Onda ga je Zlatko Tot, profesor tjelesnog odgoja i atletski trener, nagovorio da prijeđe u “kraljicu sportova”. Prvo je trčao 1000 metara, pa 3000 metara.
Nemam ni prepone
– Rekao je – idemo probati. I probali smo. Rezultati su bili sve bolji i bolji, a kada sam na Olimpijskim igrama mladih osvojio zlato na 800 metara, atletika me sasvim “zarobila”. Eto, da nije bilo tog nesretnog loma noge, danas ne bih bio europski juniorski prvak na 800 metara – kaže 18-godišnji srednjoškolac.
Ima zlatnu medalju, ali nema puno toga u Virovitici što bi trebao imati za vrhunski trening.
– Istina. Nemam startni blok pa nemam gdje trenirati start. Nekako se snalazim. Nije da mi je start loš, ali bi mogao biti bolji. Nemam nijednu preponu za trening, a da ne kažem kako nema ni kružne staze gdje bih mogao trenirati. Od grada je klub iz Virovitice dobio na korištenje stazu u bivšoj vojarni. I još bi bilo u redu da je staza dugačka 400 metara po pravilu. Ali, dugačka je 333 metra tako da nemam gdje trenirati ulaske u zavoj. Još kako nitko ne održava taj objekt, po stazi je počela rasti trava. Ali meni ne smeta. Zadovoljan sam i takvim uvjetima. U nekoliko navrata znali su u Virovitici trenirati i neki naši reprezentativci pa se nisu žalili. Ali, kada bi došli, znalo se je da je moja prva staza i da nitko ne trenira po njoj.
Ne trenira samo u vojarni...
– Popodne znam odraditi trening po gradskom parku, oko dvorca. Nekad tamo bude blata, kad padne kiša.
Daleko je još Tokio
Osim atletike, zanima ga jako matematika. Jedinac je pa se puno toga u kući vrti oko njega. Sad će još i više, nakon osvojenog zlata.
– Moram se malo vratiti na finalnu utrku. Mislim da su Britanci izabrali lošu taktiku. Meni je itekako odgovarala sporija utrka jer sam znao da Britance mogu pobijediti brzim finišem u posljednjih 200 metara. Tako je i bilo. Sad ću se malo odmoriti, premda još ne znam gdje, i onda se lagano pripremiti za nastup na Hanžeku. Bit će mi to treći nastup na zagrebačkom mitingu i do sada sam dvaput bio drugi. Jednom je pobijedio jedan iz BiH, a lani Slovenac. Htio bih na Hanžeku istrčati novi osobni rekord, a to znači ispod 1:48,16. Imam još jednu želju – istrčati novi hrvatski juniorski rekord na 600 metara. Taj rekord drži Predrag Melnjak još iz 1986. godine – rekao je Bloudek.
Za tri su godine Olimpijske igre u Tokiju. Možemo li tamo u finalu utrke na 800 metara gledati Marina Bloudeka?
– Jooj. To je još jako, jako daleko. Tako da ne razmišljam o tome. Svi mi pričaju kako ću jednog dana srušiti seniorski rekord Hrvatske koji od 1974. godine u svom vlasništvu drži Luciano Sušanj. Tih 1:44,07 iz Rima zvuči nedohvatljivo. No to mi može biti jedan cilj, zašto ne – istaknuo je Marino Bloudek koji će i sljedeće godine biti junior pa će Melnjakov juniorski rekord Hrvatske 1:47,20 iz 1986. godine također biti ugrožen...
Samo entuzijazam nosi ove dečke, uvjeti treniranja su katastrofalni i zato svaka osvojena medalja vrijedi više. Bravo za Marina želim mu finale OI a onda kako Bog da.