Dinamo u Europi igra sjajno, trener Nenad Bjelica potvrđuje visoku stručnost i komunikacijske sposobnosti, Zdravko Mamić šalje glavne upravljačke naloge iz izbjeglištva, Mirko Barišić čeka kako bi uskoro dostigao duljinu Titova mandata i bude li sreće, “proglasit” će ga u travnju 2021., kao i Broza, predsjednikom bez ograničenja mandata! Trsim se pisati istinu, zbog čega sam “zauvijek” izbačen iz novinarskih prostorija maksimirskog stadiona i odande praćenja Dinamovih aktivnosti, kao novinar, poslije 45 godina. Optužen sam i kažnjen zato što prije najvažnijih utakmica pišem navode kojima obeshrabrujem igrače i navijače. Ali su činjenice drukčije: što se više piše i raščlanjuje kriza upravljanja, momčad u Europi igra sve bolje i gledatelja je sve više. Prema tome, ne kažnjavaju Mamić i Barišić mene zbog igrača, trenera i navijača, nego zbog sebe.
Mirko Barišić će u veljači iduće godine biti 20 godina na čelu Dinama, 2021. isteći će mu sadašnji petogodišnji mandat, imat će 85 godina i baš je idealan za počasnog predsjednika bez ograničenja trajanja mandata. Možda i za pravog predsjednika! Brozu je od „izbora“ 1953. pa do proglašenja doživotnim 1974. također prošla 21 godina. Nije lijepo o starijem čovjeku pisati zlurado, naposljetku nije se birao sam i ništa ne bi bilo neobično kad bi taj klub koji godišnje okreće više od 50 milijuna eura, bio njegovo vlasništvo, naslijeđeno ili kupljeno. Stvarnost je takva da su njegovi najbliži suradnici, kojih se on ne odriče, prvostupanjski osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, da im je potvrđena druga optužnica, također zbog pronevjere novca, i da je glavni gazda u bijegu u susjednoj državi koja ga ne izručuje, a da se vrati odmah bi u zatvor. Osim toga, klub i dalje djeluje kao udruga građana, s 80 članova Skupštine s četverogodišnjim mandatom. Prema Statutu, članovi starog saziva biraju nove skupštinare na prijedlog Izvršnog odbora. Samo slijepi ili nedobronamjerni neće priznati sve zamke toga. Tu negdje jest i jedna od tajni Barišićeva (ne)ograničena mandata.
Sasvim je točno da Zdravka Mamića ne treba gledati samo kroz prvostupanjsku presudu, potvrđenu optužnicu, bijeg od hrvatskog pravosuđa i suokrivljenog zbog pronevjere 40 milijuna eura. U svojoj „naravi hajduka“, Mamić je imao dobrih odluka. Ivo Sanader, premijer od 2004. do 2009., posjedovao je izvanredan politički talent, no uništio ga je jedan „karakterni porok“. Zdravko Mamić se također u mnogočemu nije mogao uzdržati. Poznajem ga od 1982., od doba Ćire, koji ga je i doveo i uvijek se činilo da ga zanimaju samo novac i nastojanje da svaku spoznaju oblikuje u svom interesu makar to bilo i netočno. Istina je, Mamić je ugovorio dolazak Bjelice i to je bio pun pogodak, premda ni jedan ni drugi nisu znali što će se dogoditi. Bjelica sigurno nije predvidio da će izvrsnim europskim rezultatima „spašavati život“ gazdi u bijegu, niti je stvarni ravnatelj kluba računao da bi mu Bjelica mogao biti kratkovjeki pojas za spašavanje. Da nema izvrsnosti europskih rezultata, nego kao u vrijeme bugarskog trenera, javnost i navijači bili bi uznemireni i jače isticali pitanja o pravu i svrsi Mamićeva upravljanja Dinamom iz Međugorja, kao prvostupanjski osuđenom na dugu zatvorsku kaznu i pod teretom teške optužnice za pronevjeru u klubu. No, poslije domaćih posrtaja u Splitu i Varaždinu i nekog novog, to će početi.
Postoje i suprotni primjeri Mamićeve „genijalnosti“, rekao bih obmane, kad su u pitanju treneri. Pitanje za “milijun dolara” 2017. je glasilo: što je u pozadini tako tvrdokornog Mamićeva držanja da ne da otkaz bugarskom treneru Petevu unatoč najvećim neuspjesima od 2005.? Promatrao sam Mamića u Varaždinu u porazu u finalu Kupa od Rijeke 31. svibnja 2017. Bio je miran i poslije utakmice je izjavio: „Ovo ste vidjeli sad i nikad više, Petev nije upitan!“ Pretpostavljao sam da je riječ o nekoj obmani u novčanom smislu.
Obmana, ali po pitanju suđenja u Osijeku, dogodila se i 3. ožujka 2018. na konferenciji za novinare kada je Mamić izjavio: „Kad dođe vrijeme, iznijet ću razarajuće stvari koje će kompromitirati i zakucati zle ljude za sva vremena. Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda, napisala je 60 stranica meni u prilog. To je pravi doktorat“, uskliknuo je Mamić. Dosad nije bilo prigode pročitati taj „doktorat“, nisu se pojavile ni „razarajuće stvari“. Doduše, ima još vremena.
U sklop takvih obmanjujućih postupaka ide i ovo s novim stadionom. U tome sudjeluje i gradonačelnik Milan Bandić koji je po dužini vladanja blizu Barišiću i ne zna se gdje mu je kraj. Bandića sam potkraj devedesetih primao u Večernjem listu kao oporbenjaka, no on je na vlasti već 17 godina. Priča o stadionu je Barišićevo odvlačenje pozornosti od biti problema, dok Bandiću koristi za uspavljivanje javnosti, osobito one koja dolazi na utakmice Lige prvaka i stiska se na neudobnim i nenatkrivenim tribinama. Bandić je prije desetak dana pred delegacijom Dinama obećao novi stadion do 2021. na Sveticama. Na konferenciji Sportskih novosti prošli petak u “Esplanadi” slušao sam Bandića kako govori o sadašnjoj lokaciji. Spominjao je Barišića i Bjelicu, zašto nije i prijatelja Mamića? Tko zna koje je to po redu obećanje? Slušao sam ga i uoči izbora 2017. u Rudešu, u Dubravi i u Sigetu: Rudešu je obećao rješavanje problema s ragbijašima, Dubravi TK novi „Dubravabello“, Dragovoljcu južnu tribinu. Ništa od toga nije napravljeno. U siječnju ove godine je na Ponikvama otvorio teren s umjetnom travom.
Kad je primao dinamovce, Bandić je trebao pozvati Barišića i reći mu: „Budimpeštanska Groupama arena koštala je 35 milijuna eura. Pronađite tih 40 milijuna koji su nestali u klubu da napravimo barem takav stadion i ne opterećujemo građane“. Bilo bi poštenije nego uzvikivati parole.
Opet ova uvređena frajla, umišljena veličina koja je 45 godina živjela na Dinamovoj grbači.