Maradonina desetka na dresu Boca Juniorsa, lopta pod rukama i pravac – trening. Tako je izgledala svakodnevica dječaka Juana Martina del Potra, Argentinca koji će od petka do nedjelje biti najveća prijetnja našim tenisačima u borbi za Davisov kup.
Uglavnom, Del Potro je kao dječak bio zaluđen nogometom.
– Samo sam razmišljao o tome kako ću jednog dana zabijati golove na Bonboneri. Igrao sam u napadu, nosio broj 9 ili 10. U stankama od snivanja o nogometnoj karijeri, tu i tamo gledao bih pokoji crtić – otkrio je Del Potro.
Kada je imao 10 godina, dogodila se prijelomnica u njegovu životu.
– Odmah do nogometnog kluba bio je i teniski, a kako mi je autobus dolazio sat prije nogometnog treninga, vrijeme sam kratio tako što bih uzeo reket i nabijao u zid. Svidjelo mi se, pa sam počeo i s tenisom – prisjetio se Del Potro.
Prenaglo izrastao
Kada je imao 12, istodobno se održavao turnir u nogometu i tenisu.
– Odabrao sam teniski turnir, i to samo zato što se održavao u Brazilu pa sam prvi put mogao putovati avionom. Uglavnom, taj sam turnir osvojio te sam proglašen najboljim mladim tenisačem Južne Amerike – otkrio je Del Potro.
No, ni to mu nije bilo dovoljno da odustane od nogometa.
– Sjećam se da je trener klečao na koljenima i nagovarao moje roditelje da počnem trenirati samo tenis. No, oni su to odbili jer su znali da mi je san da postanem nogometaš. Odrastao sam u ulici s Maurom Camoranesijem, koji je kasnije potpisao za Juventus, a ja sam želio biti poput njega.
Nova potvrda Del Potrove klase stigla je na Orange Bowlu 2002. Osvojio je turnir do 14 godina, a zanimljivo, u polufinalu je sa 6:1, 6:3 pobijedio Marina Čilića!
No, ni osvajanjem Orange Bowla nije odustao od sna da zaigra za Bocu. Ali jest nakon što je s 15 naglo narastao.
– Motorika mi je tada otišla kvragu. Postao sam jako nespretan u nogometu pa sam se odlučio za tenis, gdje sam bio malo manje nespretan. (smijeh)
I ubrzo se pokazalo da je dobro odlučio. Trebalo mu je godinu-dvije da mu se tijelo prilagodi na to što je brzo narastao, a potom je počeo osvajati challengere i futurese. Bio je predobar za juniorsku konkurenciju pa je sa 17 postao profesionalac.
Eksplodirao je igrački 2008. kada je, kao 19-godišnjak, osvojio četiri ATP turnira u nizu, što dotad nije uspjelo nijednom tinejdžeru.
A kada je 2009. osvojio US Open pobijedivši u finalu Federera, baš svi teniski stručnjaci rekli su da je to budući broj 1.
No, velike teškoće s ozljedama zapešća lijeve i desne ruke dijelom su ga zaustavile u karijeri pa je najviše došao do 4. mjesta ATP-liste. Ali i da više ništa ne napravi, uvijek će moći reći da je osvojio Grand Slam te dvije olimpijske medalje. Nadamo se da da tome neće dodati i pehar Davisova kupa.
Vjera mu je vrlo bitna
Del Potro za sebe često kaže da nije tipičan tenisač. Potvrđuje to i podatak da je još prijavljen u rodnom gradu Tandilu.
– Dok drugi tenisači žive u Monte Carlu i putuju na turnire sat-dva avionom, ja iz Argentine na europske turnire putujem 14 do 20 sati. No, dobivam energiju od obitelji i prijatelja pa mi to nije teško – rekao je Del Potro i dodao:
– U Tandilu još spavam u svojoj dječjoj sobi, a uz krevet mi je medvjedić Boca Juniorsa.
Kao većina Argentinaca, Del Potro je katolik. Nakon mečeva se prekriži i pogleda prema nebu.
– Vjera mi puno znači, a pogled prema nebu nakon meča pozdrav je mojoj sestri koja je poginula sa samo osam godina. Znam da me gleda odozgo i čuva – izjavio je emotivni Del Potro.
Staklena zapešća
Da nije imao kroničnih problema s ozljedama zapešća lijeve i desne ruke, Del Potro bi sigurno izgradio još veću karijeru.
U 10 godina profesionalne karijere, zbog ozljeda je gotovo tri godine proveo izvan terena. Prva se dogodila 2009. godine kada je zbog zapešća na desnoj ruci morao “pod nož”, te je zbog toga pauzirao devet mjeseci. Uspio se vratiti, ali već 2012. morao je i na operaciju istoga gležnja na lijevoj ruci. Tada je pauzirao osam mjeseci. Nova operacija uslijedila je početkom 2014. godine, opet na desnoj ruci, a ovaj put pauzirao je 11 mjeseci. Mnogi su smatrali da se više nikad neće vratiti na teren.
– Oduvijek mi je bio san osvojiti Grand Slam i Davisov kup. Prvo već imam, a neću prestati igrati dok ne ostvarim i drugo – poručio je tada.
I vratio se, iako je s osmog pao na 135. mjesto. Zbog brojnih operacija naučio je živjeti s bolovima i stalno biti na terapiji.
– Zglob me boli pri svakom jačem bekhendu, ali moram udarati najsnažnije da bih bio konkurentan – rekao je Del Potro.
Divim ti se, Juan i poštujem te jer si talentiran, uporan, ali i osjećajan čovjek!