U prodaji je novi naslov autora hit biografije Velimira Zajeca, ovaj puta o rukometnom zlatu 2003. godine. U razgovoru s 20 sugovornika Sanjin Španović je u knjizi "Uvijek ćemo imati Portugal" istražio nevjerojatni uspon rukometaša od zadnje momčadi Europe do prvaka svijeta i utjecaj tog uspjeha na društvo i sport nakon toga. U dogovor s izdavačkom kućom Studio Moderna d.o.o. Večernji list objavljuje ulomke iz knjige u nekoliko feljtona. Knjiga se može naručiti uz prigodni popust na stranici www.rukomet2003.com i u knjižari Rockmark u Zagrebu te svim knjižarama Znanje po cijeni od 26.25 eura.
Lino diktirao oporuku!
Zadnjih 20 minuta leta za Madeiru u avionu u kojem su bili igrači i stručni stožer vladao je potpuni muk.
– Najgori let u životu. Jedva smo sletjeli na taj otok. Toliko je jako puhalo da smo dva po dva izlazili iz aviona do one zgrade da nas ne otpuše – otkrit će Ivano Balić.
GALERIJA Veličanstvena Hrvatska na impresivan način uništila europskog doprvaka Španjolsku!
– Jedino što je bilo gore od onog poluvremena protiv Saudijske Arabije je bilo to slijetanje. Mrzim avion, stvarno mrzim letjeti. Ali taj let do Madeire. Uffff – kazat će Valter Matošević.
Nije im bilo ugodno ni prilikom odlaska na SP.
– Mi smo otišli kao potpuni autsajderi. Mislim da u Hrvatskoj nitko nije znao da mi idemo na Svjetsko prvenstvo osim rukometnih fanatika – kazat će Blaženko Lacković koji će zapravo na to prvenstvo otići sasvim slučajno i to kao druga opcija.
– Zvonimir Bilić je na toj poziciji bio prvi izbor, iskusan, igrao je u Italiji baš dobro. Ja sam imao godinu dana pauze u igranju zbog onog u Metkoviću, vratio sam se u listopadu na utakmici u Kutiji šibica. Da mi je netko tada rekao da ću ići na SP, smijao bih se, a kamoli da ću biti svjetski prvak. Ali Bilić se ozlijedio i ja sam dobio šansu. Rekao sam si: "Idem tamo i idem pokazati što mogu s respektom prema svima, ali ću biti hrabar." Sjećam se da smo na početku sjedili Vori i ja na terasi na toj Madeiri i da je bilo 18, 19 stupnjeva. Siječanj je, Zagreb, ma cijela Hrvatska je zametena snijegom, a mi u kratkim rukavima, klinci neki i onda smo si rekli: "E, ovako se može" – sa smiješkom će Lacković.
VEZANI ČLANCI:
– To je bilo baš brutalno, kako je on drosnuo jako u tu pistu koja je bila kratka pa je morao tako navigirati. Sjećam se da smo se svi pogledali onako preznojeni, Džomba ima glavu među nogama, svi si mislimo kamo smo mi to došli. Poslije smo imali još takvih scena, kad smo slijetali u Stuttgart, let je bio takav da se Lino cijelo vrijeme derao za svoju ostavinsku raspravu, da ima ove kredite za vratiti, da ima ono, ali ovo je ipak bilo prvi put i baš je ostalo svima to u sjećanju – dodaje Lacković.
Kauboji, kako je kasnije ta generacija dobila nadimak, bili su jako povezani. I Petar Metličić također će spomenuti to nešto, kaže da su bili stvarno dobra klapa.
– Ponašali smo se kao djeca u nekim trenucima, ali baš svi, pa i ovi stariji. Vjerojatno nas je to i držalo, s obzirom na to da smo time smanjili taj neki pritisak koji je kasnije dolazio. Pogotovo Šola koji je ponašanjem bio najmlađi od svih – reći će Metličić.
Problem je u Portugalu ipak nastao što su igrači, s obzirom na financijsku situaciju neimaštine koja ih cijelo vrijeme prati, imali minimum opreme sa sobom, a i tu opremu je trebalo oprati i drugi dan imati čistom.
VEZANI ČLANCI:
– Mi smo imali neke pripremne utakmice s Alžirom i naravno da poslije tih utakmica i treninga treba sve to oprati. A novca nema, jedva se skupilo da odemo na Svjetsko prvenstvo. I dolazi nama Ivica Udovičić, točno se sjećam, ponosan što je po vrećici za veš s upravom hotela ispregovarao cijenu od sedam eura. Dakle, sad je na nama hoćemo li u tu vreću staviti sedam para čarapa, pet majici ili kombinirati četiri majice i dvoje hlačica. Međutim, u tom trenutku mi smo slučajno sreli neke dečke iz Đakova koji su tamo nešto studirali i ušli u priču s njima. I došla tema pranja robe, a oni su bili u studentskom domu i ponudili se da nam odnesu i operu svu tu prljavu robu. Od onog svog smrada i jada mi smo im dali sve, doslovno u crnim vrećama. Prizor nas kako iznosimo sve to kao neki čistači, domari i trpamo u kombi je zaista bio tragikomičan. U trenutku dok ih gledamo kako odlaze, Dominiković govori nama da nitko nije uzeo njihov broj, da mi ne znamo ništa osim njihovih imena. Ne znam kako, ali u toj sekundi sam brže bolje uspio zapisati njihov broj registracijske pločice na kombiju jer ako su nas spalili, onda ćemo ih bar pronaći na otoku. I netko kaže od suigrača: "Nadam se da nisu tablice isto ukradene." Srećom, pa su dečki ispali pošteni i drugi dan došli s potpuno opranom robom i na tome im puno hvala – prepričava Nikša Kaleb.
Prodavali lažne slike
Vlado Šola prisjeća se kako su se ti studenti bavili preprodajom slika i da su tako zapravo ušli s njima u komunikaciju.
– Prodavali su lažnjake umjetničkih slika i šprehali su sve žive tamo. Pokušali su onda i nas, pa sam im morao objašnjavati da se mi bavimo rukometom, a ne nogometom i da mi nemamo tu lovu. Kad su to shvatili, bilo je prekasno po njih jer su nam bili na usluzi za pranje veša – kroz smijeh će Šola.
Nisu oni nikakvi Kauboji.. Koji glupi nadimak!