Zlatko Saračević bio je jedan od rijetkih rukometnih trenera koji se uvijek javio “na prvu loptu”. U bilo koje doba dana digao bi slušalicu i rekao: “Što ima, Mrva?”
Znamo se od 1987. godine kada je došao iz banjolučkog Borca u zagrebački Medveščak, klub koji je u to vrijeme igrao Prvu jugoslavensku ligu.
Došao je kao svjetski prvak iz Švicarske 1986. godine. Zagreb je u to vrijeme bio domaćin Univerzijade, a na Šalati se stvarala moćna rukometna momčad sa Saračevićem i Smajlagićem u glavnim rolama.
Imao je nogometni ugovor
– Došao sam u Zagreb na dan otvaranja Univerzijade 1987. godine. Prvog dana ugostio me Nino Marković, tada igrač “medvjeda”. I kaže on meni: “Da ti pokažem fotografije s finala kupa.” Gledam ja slike, a na svakoj drugoj je Nino kako me guši, štipa, drži... Nije ni čudo što smo izgubili – rekao je Saračević u svom posljednjem velikom razgovoru za Večernji list misleći na izgubljeno finale 1987. godine.
Odmah se vidjelo koliko je pristupačan, uvijek spreman za izjavu, bilo da je njegova momčad pobijedila ili izgubila.
– Mali, jesi za Belu, Perkovac ne može danas igrati – znao bi reći na jednom od brojnih putovanja s Medveščakom po bivšoj Jugoslaviji.
Da, nekad je bilo normalno da novinari kartaju s igračima prije utakmice. Tako je bilo i tog puta, negdje na Fruškoj Gori, uoči gostovanja kod Jugovića u Kaću.
– Uh, kad se sjetim tog Kaća. Izgubili smo utakmicu, a po povratku u Zagreb Zlatko Žagmešter, tadašnji direktor kluba, dao je izjavu novinarima: “Pobijedili su nas igrači koji su u poluvremenu otišli kućama nahraniti pajceke.” Možete misliti kako je ta izjava odjeknula u Kaću. I onda šok. U polufinalu kupa izvučemo Jugović, i to u Kaću. Jedva smo živu glavu izvukli s tog gostovanja zahvaljujući Žaginim izjavama – prisjetio se Sarač prvih dana u Medveščaku.
Prvi trofej s Medveščakom osvojio je 1988. godine pobijedivši u finalu Proleter iz Zrenjanina, a prije nego će otići u inozemstvo, Medveščak s njim osvaja i treći kup. Ovoga puta “pao” je Pelister. Početkom devedesetih trebao je otići u Atlético iz Madrida...
– Potpisao sam već ugovor s Atléticom iz Madrida, no Jesus Gil, slavni predsjednik nogometnog kluba, odlučio je ugasiti rukometni tako da sam odjednom ostao na cesti. Ukazao se Bordeaux i, što je zanimljivo, tamo sam potpisao nogometni ugovor. Ja sam jedini na dresu imao napisano FC i imao sam primanja i sve povlastice kao nogometaši Bordeauxa. Dobro da još nisam morao za njih igrati na velikom travnjaku.
Nažalost, ni priča u Bordeauxu nije dobro završila. Zbog velikih dugovanja predsjednik kluba pobjegao je u Nikaragvu, a ja u Nimes.
Inače, tamo mi je bilo lijepo jer je u istom gradu igrala moja prijateljica iz Banje Luke, košarkašica Slađana Golić – rekao je Saračević u svom posljednjem velikom razgovoru za naš list.
Otišao je i ostao dugih sedam godina u Francuskoj, a igrao je u nekoliko klubova. U međuvremenu se dogodio Domovinski rat, a Saračević nije dvojio za koga će igrati...
– Hrvatska je moj izbor. Imamo strašnu reprezentaciju i prava je šteta što nismo mogli igrati na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Vjerujem da bi bili zlatni – kazao je Sarač početkom devedesetih.
Nakon zlata u Atlanti preselio se u Hrvatsku, u Zagreb kamo je došao 1997. godine, deset godina nakon svog prvog dolaska u grad podno Sljemena.
– Došao sam da srušimo Barcelonu. Nažalost, nije išlo. Nisu nam dali austrijski suci. Nakon brojnih sudačkih nepravdi plakao sam ispred svlačionice kao dijete – rekao je nakon tog čuvenog finala.
Bio sam tada prisutan u hodniku Blaugrane. Nikad ga nisam vidio tako utučenog, jadnog. U jednom trenutku pored Saračevića je prošao Valero Rivera, tadašnji trener Barcelone. Zastao je kod Sarača, potapšao ga po ramenu i samo rekao: “Oprosti.”
Kornelija velika podrška
Velika mu je želja bila osvojiti Kup prvaka. Kad već nije išlo sa Zagrebom, pokušao je s Veszprémom.
– U 39. godini dobio sam tri ponude na stol – Kiel, Veszprém i Celje. Odlučio sam se za Veszprém jer su tamo bili Jović i Džomba – rekao je Saračević.
Nakon igračke krenula je trenerska karijera. Na kraju se pronašao u Koprivnici. Živio je sa suprugom Kornelijom u kućici s vrtom koji je Saračević u slobodno vrijeme održavao pa su ga Koprivničanci nerijetko vidjeli kako kosi travu.
I uživao je u tome, kao i u šetnjama s malim pomerancem Forestom. Supruga Kornelija bila mu je velika podrška, zbog njega se triput selila iz grada u grad. Nije joj bilo teško.
– Znaš, imam osjećaj da ću se skrasiti u Koprivnici. Mali gradić, miran, baš po mom ukusu – rekao je u našem posljednjem razgovoru.
>> Velika tuga u dvorani Podravke Vegete zbog iznenadne smrti trenera Zlatka Saračevića
Zašto bismo slavili čovjeka koji je živio za Hrvatsku kad imamo Šerbedžiju, Furlan, Balaševića,Stankovića, Oberšešelja , Frljića a vidim da se rađa i njihova nova zvijezda...Tri majmuna u jednom kafiću...