Dug je put iza njega. Jednom od najvećih revolucionara u sportskoj povijesti uopće i njegovoj impresivnoj karijeri naklonio se cijeli svijet.
Ratko Rudić (72), nakon ukupno 67 igračkih i trenerskih medalja koje su ga odavno postavile na vrh sportskoga Olimpa, odlučio je malo usporiti. Iako, u njegovu glasu još možete iščitati žar i entuzijazam. Kako sam kaže, neće potpuno otići iz vaterpola, no posvetit će se nekim drugim stvarima. U budućnosti će imati puno vremena za promišljanje na svim razinama, a sada će laganijim ritmom...
Kako se privikavate na mirovinu?
Tek sam počeo. Vidjet ćemo kada vrijeme prođe. Namjera mi je ostati blizu vaterpola. Uključen sam u određena tijela u Hrvatskoj, u Stručnom sam savjetu Fine, u komisiji za razvoj vaterpola. Također, pokrenuo sam organizaciju za razvoj vaterpola mladih u svijetu. Ima tu jako zanimljivih stvari, pratit ću sve što se događa. To je plan što se tiče mog sportskog života.
U mirovini su se promijenile i rute.
Uglavnom sam u Gorskom kotaru gdje imamo vikendicu, tu će mi biti baza. Još popravljamo stan u Zagrebu koji je nastradao u potresu. Sada, dok je lijepo vrijeme, možda je Gorski kotar i najljepše mjesto za boravak. Naravno, u jednom trenutku opet ću se vratiti u Zagreb.
Koliko se lako isključiti iz jakog ritma koji je trajao desetljećima?
Nemam problema s tim isključivanjem. Do sada sam već dvaput ostavljao trenersku klupu. Prvi put nakon OI u Londonu. Tada sam bio stručni savjetnik u vaterpolskom savezu. Drugi put nakon OI u Riju gdje sam završio karijeru. No uvijek sam bio vezan za Hrvatski vaterpolski savez. Ta veza nikada nije bila prekinuta. Imam zanimaciju i imam što raditi, vjerujem da mi neće biti problem uključiti se u život na drukčiji način.
Sada prebire po uspomenama prisjećajući se brojnih, velikih pobjeda.
U trenerskom poslu jako je važno kada se počne raditi na jednom projektu i kada se morate sukobiti s milijun poteškoća. Morate imati viziju, napraviti plan i strategiju. Kada vidite da projekt raste i da se približava zacrtanom cilju, u tome pronalazite zadovoljstvo. Nije najvažniji sam rezultat ili neka određena pobjeda, nego potvrda rada i orijentacije.
Ne samo mene kao trenera nego i čitave organizacije, stožera i igrača. Kada postoji sinergija između tih faktora, onda dođe i rezultat. Naravno, utakmice su najuzbudljivije, a kraj utakmice daleko najuzbudljiviji. Približavanje cilju potvrda je rada i stvaranja momčadi. To mi je uvijek bilo najveće zadovoljstvo i to sam imao sa svim reprezentacijama.
Planove mu je poremetila i situacija s koronavirusom.
Najprije sam u Italiji dva mjeseca bio u izolaciji. Tamo je situacija bila dramatična i teška. Ljudi su se plašili. Ni eksperti nisu znali kuda će cijela priča krenuti. Postojale su razne interpretacije što je dodatno utjecalo na neizvjesnost.
S Pro Reccom sam imao veliku želju osvojiti Ligu prvaka. Od velikog očekivanja dogodila se jedna velika nula. To mi je bio težak period i bio sam utučen. No već ranije odlučio sam da će to biti moja zadnja sezona. Potom sam opet bio u izolaciji i u Hrvatskoj. Ostali smo zakinuti za sportski život. Nastao je potpuni vakuum, sada se sve polako vraća. Međutim, još uvijek nismo sigurni kako će se vratiti i u kojem obliku.
Teško mi je prognozirati bilo što u vezi sporta dok se ne raščisti zdravstvena situacija. Sada ću se organizirati. Važno je da sam se vratio u normalan život. No još sam u prostoru gdje ne znam kako se i kamo usmjeriti. Ali uvijek kada su neke teškoće, onda se posebno motiviran i aktivno branim.
Koja će vam pobjeda posebno ostati u sjećanju?
Bilo je toliko trenutaka i događaja na brojnim natjecanjima. Možemo pričati o tome jesmo li negdje imali više ili manje sreće, je li negdje nedostajalo pola centimetra da lopta uđe u gol. Ali kada sada pogledam, u tako dugoj karijeri, s konstantnim radom, u prosjeku sve dođe na svoje mjesto. Mogu žaliti za OI u Pekingu gdje smo imali sjajnu momčad. Bili smo spremni, ali psihološka slabost kaznila nas je protiv Amerikanaca.
Mislio sam da ćemo sigurno uzeti medalju. No kasnije smo uzimali medalje. Ako uložiš rad, taj rad mora dati rezultat. Ako ne na jednom, onda na drugom natjecanju. Čak se neki put, iz poraza i neuspjeha, ljudi mobiliziraju. Napravi se analiza da na sljedećem natjecanju budeš bolji. Ne bih mogao kazati da žalim niti bih bilo što mijenjao. Zadovoljan sam karijerom. Zaista ne bi bilo u redu da se žalim.
Koliko je vaterpolo napredovao u ovih 40 godina karijere?
Vaterpolo se kao igra mijenjao i razvijao kao i svi ostali sportovi. Sve sportske igre razvijaju se u većoj brzini i snazi, a tehnika i taktika prilagođavaju se tim karakteristikama. Kada gledate utakmice danas i prije 20 godina, vidjet ćete golemu razliku u tim elementima. Možemo govoriti o tome da se vaterpolo nije dovoljno promijenio u marketinškom smislu. U promociji i organizaciji priredbe koja nije samo sportska. Trebali smo više napraviti i danas se najviše priča da smo u tom dijelu ostali malo iza...
Mislite da je premalo novca?
Tako je, premalo je novca. Jer, moraš uložiti u marketinškom smislu da bi ti se vratilo. Sve se svodi na to koliko smo investirali. Bilo je primjera kada su postojali rastući trendovi. Primjerice, 2007., kada smo osvojili SP u Melbourneu. Tada je ekonomska situacija bila dobra. Tada je vaterpolski savez počeo projekt ‘Stotinu igrališta na Jadranskoj obali’. Mislim da smo došli do sedamdesetak. To je bila fantastična akcija. Poslije je došla kriza i nismo mogli napraviti projekte koji bi imali povratni učinak na sport.
Nije mogao odgovoriti na pitanje tko mu je najbolji igrač kojeg je trenirao.
Trenirao sam puno momčadi, reprezentacija, različite generacije igrača... Imao sam igrače svjetske klase, najbolje svih vremena. Bilo ih je puno i kada bih izdvajao, vjerojatno bih nekog oštetio. Igrači moraju imati pozornost, publicitet, trebaju biti prepoznatljivi. Mi smo momčadski sport i momčad je najvažnija. Jaka momčad pomaže jakom igraču i obrnuto.
Zašto niste čuvali većinu svojih trofeja?
Kada sam se vratio u Hrvatsku, u Gorskom kotaru imao sam pun tavan trofeja i medalja. Moja kćer bavi se glazbom, prati moje rezultate, no nije baš nešto posebno zainteresirana. Ali ja ne gledam previše unazad na ono što se dogodilo. Uvijek sam gledao na svaki sljedeći projekt. Teško je osvojiti zlatnu medalju, no najteže je taj rezultat ponoviti. Jednostavno, nisam se želio zadovoljiti određenim rezultatom.
Mislio sam da je najbolje te trofeje pokloniti sportskom muzeju. I ove trofeje koje sam osvojio zadnjih godina također ću dati u muzej. Ne moram gledati trofeje da bih dobio potvrdu svog rada. Moja karijera ostat će zapisana u povijesti vaterpola. Koga zanimaju trofeji, ima sportski muzej. Tamo je mjesto trofejima.
Kako trener gradi autoritet i što dobar trener mora posjedovati?
O tome su napisane brojne knjige. Prije svega, mora biti predan poslu. Ja sam toliko uživao u svom radu. Ja sam bio dobar igrač, no nikada to nisam isticao. Svoj trenerski posao počeo sam od nule. Igračku karijeru ostavio sam po strani. Nikada nisam bio preblizak igračima, možda tek nakon njihove karijere. Trener mora imati multidisciplinarno znanje.
Kao mlad sam u svoj stožer uvrstio psihologe, videoanalitičare, nutricioniste... Tada to još nije bio trend. Mnogi su se čak i smijali, a danas je to normalno. Da bih imao više informacija, stalno sam radio istraživanja, mjerenja, testove...
Stalno sam se usavršavao. Trener se mora držati svojih principa, no ne smije stalno ponavljati programe. Također, on mora imati karizmu. Ja sam u tom smislu bio privilegiran jer sam kao poznat igrač preuzeo momčad i dio te karizme već sam posjedovao. Ali ako ne nastavite na pravi način, ta se karizma izgubi. Isto tako, trener mora imati karakter i hrabrost u donošenju odluka.
Jeste li praznovjerni?
Ima nešto u tome. Primjerice, kada bi dobro išlo, ne bih mijenjao garderobu. Odnosno, čuvao bih jedan dio odjeće. To se ne mijenja dok sve ide dobro.
Što sada čitate?
Engleske špijunske romane. John la Carre jedan je od mojih omiljenih pisaca. Tematika vezana za Drugi svjetski rat i za hladnoratovsko razdoblje. Jedno vrijeme dosta sam pratio skandinavske pisce. Uvijek sam se trudio dosta čitati. U trenerskom poslu uvijek sam bio dosta mentalno okupiran. Orijentirao sam se na trilere i krimiće, to je bilo zgodno štivo prije spavanja. Čitao sam sve živo. Čitam sve što se pojavi od ozbiljnije literature.
Među najdražim knjigama mu je i Orwellova “1984.”
Tu sam našao određene poveznice s razvojem društva u svijetu. Kada sam ga prvi put čitao, nisam mu davao određeno značenje, čitao sam ga kao roman. Danas to drukčije interpretiram, ima dosta sličnosti s današnjim svijetom.
Uz ovu tehnologiju, realnost je da te mogu nadzirati bilo kada i bilo gdje. Jer, Veliki brat te gleda. On je govorio o lažnim vijestima, nešto što je i danas prisutno. No važna je krajnja odrednica. Ako se to ne kontrolira i ne uvede reda, onda stvarno idemo prema toj distopijskoj budućnosti. O društvu ovisi kako će regulirati to što je Orwell davno predviđao.
A što bi ta distopijska projekcija mogla donijeti našem društvu?
Volio bih da se hrvatsko društvo odredi prema projektu. Pa da si zacrta, primjerice, dvije stvari. Obrazovanje, recimo, kao što je napravila Finska. To bi sigurno pokrenulo društvo. Osmisliti sustav obrazovanja koji će biti dugoročan, koji će trajati 20 godina, bez obzira na to tko je na vlasti. Naši ljudi su sposobni i inteligentni. A ekonomija? Nisam ekspert za to.
Bavljenje politikom nikada nije bilo popularnije. Biste li vi ušli u tu arenu?
Nikada se ne bih bavio politikom. Ne kažem da je to zanimanje koje nije vrijedno. Za ulazak u tu arenu morate imati određene preduvjete. Ja sam prošao kroz razne izazove. Nije mi to cilj niti smatram da bih tu mogao nešto dati.
Po načinu na koji reagira biračko tijelo u Hrvatskoj, bili biste sjajan alat visoke politike.
Jednostavno je. U tome ne želim sudjelovati. Imao sam ponuda, bilo je kontakata, no bio sam jasan u svojim stavovima.
Jasnoća stavova, sintagma koja se ne može poistovjetiti s političarima.
To je istina. Uvijek kažem ono što trebam kazati. Ne tražim puteve ni dvosmislene konstrukcije. U mom poslu uvijek je bio važan način tog izravnog upravljanja. To znači da moraš intervenirati u svakom trenutku.
Bez obzira na to je li situacija povoljna ili nije. Jer, mali problemi rješavaju se izravnom intervencijom, baš zbog toga da ne postanu veliki problemi. To je vrlo učinkovit način i prirodan put.
Koristi li visoka politika naše uspješne sportaše za promociju, a dok oni ne dođu na vrh, ne tretiraju ih na pravi način?
Osim nogometa, koji financira lokalna zajednica, svi drugi sportovi vezani su uz onoga tko je na vlasti. Jer ih financira država. Nogomet dosta promovira sport jer je veliko zanimanje mladih. U tim pogonima okuplja se jako puno djece. Sportske aktivnosti mladih uglavnom financiraju roditelji. Jedna od namjera trebala bi biti smanjivanje pritiska na obiteljsku ekonomiju. Odnosno, omogućavanje da društvo pomogne sportsku aktivnost mladih ljudi.
Jasno je da sportaši vrhunskim rezultatima privlače pažnju visoke politike koja ih koristi za vlastitu promociju. Poznato je koliko naši sportaši imaju međunarodni utjecaj. Zbog toga naši političari imaju dosta koristi da se nađu u njihovu društvu.
No politika mora reagirati malo drukčije. Sport je jedna od društvenih grana koja nije jako skupa. Nisu potrebne velike investicije da se problem riješi. Čujem da je u pripremi novi zakon koji bi trebao bolje riješiti sustav financiranja sporta. Problem je u klubovima koje lokalne zajednice nisu u stanju održavati kako treba.
Fokus moramo staviti na mlade ljude. Naš školski sport ne postoji. Sve što je napravljeno za mlade, napravljeno je preko klubova. Sva ta djeca stasala su po klubovima. Također, treneri bi trebali biti centralne figure u tom sustavu, oni su pokretači svih veza. Kod nas njihovi rezultati nisu vrednovani na pravi način. Ja primam određenu naknadu za rezultate od prije desetak godina. No naši treneri nemaju status u društvu kao neki drugi. Ima puno stvari koje treba mijenjati. Dobro je da se političari slikaju sa sportašima, no sportu trebaju i pomoći. Jer mi možemo puno toga dati ovom društvu.
Cijene li Hrvati uspjeh?
Teško mi je to kazati. Kada se postigne rezultat, onda se to cijeni. No kada sam se vratio iz Amerike u Hrvatsku, vidio sam da mladi ljudi dosta lako podliježu informacijama iz medija o nekom brzom uspjehu preko noći. To je jedna od najopasnijih stvari za ovo društvo. Jer, generacije koje dolaze morale bi znati da se do uspjeha dolazi radom.
Uspjeh se ne vrednuje samo rezultatom, već svime što stoji iza tog rezultata. Stoga, bilo bi mi drago da se zna cijela priča oko tih uspješnih ljudi, da oni budu putokaz i model za mlađe koji kreću tim putem. Naravno, imamo i drugu stranu koja je malo negativnija što se tiče cijenjenosti uspješnih ljudi.
Mislite na one koji su se obogatili na sumnjiv način?
Teško mi je o tome govoriti. Naše uspješne ljude uspoređujem s istima u inozemstvu. Uspjeh u inozemstvu za mene je jedan od glavnih kriterija.
Među nekoliko vaših omiljenih knjiga je i “Sto godina samoće”. Jeste li romantik po prirodi?
Naravno, možda sam i zbog te romantične crte izabrao tu knjigu. To je knjiga u kojoj se spajaju magično i realno. Pisana je tako da se prati obitelj, a događanja su kao u svakom društvu, previranja, počeci, ratovi, velike ljubavi, strasti... Ja to volim. Nekoć sam se htio sam baviti slikarstvom, a nadrealizam je bio smjer koji me privlačio.
Koliko vam je važno održati taj ritam stalnog učenja i rada na sebi?
Čitanje je važan element. Potreban je da čovjek posjeduje interes i da vidi što sve može. Bez obzira u kojem vremenu živimo. Prirodna je ljudska potreba upoznati nove stvari i pročitati nešto novo kako bi se poboljšao. Privlači me taj osjećaj kada otkrijem neku novu knjigu, spoznam i pročitam nešto što me obogati. Isto je tako i s nekom novom glazbom koju čujem, slikom koju vidim... Svi ti interesi jako su mi važni.
Koje ste još sportove proučavali, odnosno koje platforme su vam koristile da oplemenite svoje znanje u sportskom smislu?
Nakon što sam počeo igrati nogomet, otac mi je rekao da školu ne završavaju oni koji igraju nogomet. Vaterpolo je tada bio akademski sport, sada se to izjednačilo. Vaterpolo se tada igrao samo ljeti i moglo se posvetiti fakultetu. Ja sam igrao u splitskom Jadranu i živio u Zagrebu. Igrao sam i rukomet u Mladosti. Tada je igrao i Ante Kostelić Gips. Trenirao sam i košarku.
U Zagrebu bih svojedobno u jednom danu imao tri treninga u tri različita sporta. Bio sam sportski fanatik i kada bi netko spomenuo riječ “lopta”, odmah bih sve puštao i otišao igrati. A kada govorimo o učenju iz drugih sportova. i tu sam radio na sebi.
Često sam razgovarao s Rankom Žeravicom o načinu priprema i vođenju momčadi. Po kretanju i organizaciji, košarka je najsličnija vaterpolu. Također, imao sam dosta kontakata s nogometašima i nogometnim trenerima. U Italiji sam puno razgovarao s Arrigom Sacchijem, trenerima Milana, Udinesea... Marcelo Lippi nazvao me kada je pročitao da odlazim u mirovinu. Pozvao me u Italiju na naše sportske razgovore.
Olimpijski odbor u Italiji često je organizirao skupove s trenerima iz različitih sportova. Imao sam i tijesnu suradnju s košarkaškim trenerom Ettoreom Messinom. U Italiji smo dobivali brojna istraživanja u sportovima u znanstvenim medijima. Tu bih uzimao ono što mi je zanimljivo. Imao sam dosta mogućnosti za učenje. Često treneri žele doznati nešto više, ali nemaju mogućnosti. Ja sam uvijek koristio priliku za učenje.
Kojem sportašu se danas divite, ili ste se divili, a da nema veze s vaterpolom?
Od sportaša koji imaju tu motivacijsku moć, to je Michael Jordan, bez obzira na sve negativnosti koje su isplivale u filmu. Govorim o njegovu utjecaju na druge igrače, koliko je podizao cijelu momčad. Jedan od boljih primjera sigurno je i Johan Cruijff. On je bio izuzetan nogometaš, odbio je ići u Argentinu dok je tamo trajala diktatura.
Sviđa mi se način na koji je sagledavao nogomet, sport općenito. Također, sviđa mi se način upravljanja Jürgena Kloppa, njegove postavke i filozofija. U četiri godine u Liverpoolu osvojio je englesko prvenstvo i Ligu prvaka. No nisu samo sportski rezultati važni. Sviđa mi se i njegov pozitivan stav prema životu.
A umalo ste otišli u drugom smjeru.
U Hajduku su jednom pravili testiranje klinaca. I mene su pozvali nakon što su me vidjeli kako igram na malom terenu s ostalom djecom. Ne želim tvrditi da bih bio dobar nogometaš, ali vjerojatno bih prošao testiranje.
Slikate li?
Počeo sam sada kada sam bio u izolaciji. Dok sam bio trener, nisam imao vremena, sada nisam imao alata pa sam ga naručio i opet počeo.
Zašto nikada niste htjeli organizirati izložbu svojih slika?
To sam odbijao, moja karijera je sport, a ja sam slikao za obitelj i prijatelje.
Mogu li ja kupiti vašu sliku?
Ma zvali su me baš nedavno neki prijatelji iz SAD-a. Njih trojica htjela su kupiti moje slike. Mogu ih samo pokloniti.
Ako se ne varam, 1968. u Meksiku je bio kažnjen zbog dopinga!? Je li on moralna vertikala???