Dagur Sigurðsson, islandski trener i novi izbornik hrvatske muške rukometne reprezentacije, preko noći postao je miljenik u Hrvatskoj, postao je omiljeni sportski trener. Kako i ne bi kad je u kratkom roku, sa samo nekoliko zajedničkih treninga, doveo reprezentaciju u red i bez problema s njom izborio nastup na Olimpijskim igrama u Parizu. Kako nije imao puno vremena, na kvalifikacijski turnir u Hannover poveo je gotovo isti roster koji je imao Goran Perkovac, njegov prethodnik na klupi. Perkovac se nije proslavio i osvojili smo tek 11. mjesto na Europskom prvenstvu.
"Probuđene zvijeri"
Doduše, Perkovac je imao Ivana Martinovića samo u prve dvije utakmice, a riječ je o trenutačno našem najboljem rukometašu što se tiče napada. Kako je taj dečko napredovao u samo nekoliko sezona, pravo je čudo. I upravo je na njegovoj igri Sigurðsson puno toga izgradio za nekoliko dana. Perkovac u odnosnu na Sigurðssona nije imao Jakova Gojuna, no specijalist za obranu igrao je tek 15 minuta protiv Austrije (dobio je crveni karton) te je imao nešto manju minutažu u susretima Njemačkom i Alžirom. I sad se s pravom postavlja pitanje što je to Sigurðsson napravio s istim igračima i uspio, a Perkovac nije.
U prvom redu, Sigurðsson je "probudio zvijer" kod dva igrača koji su kod Perkovca bili ili jako loši ili su premalo igrali. Jedan je Luka Cindrić. Činjenica je da je na Europskom prvenstvu odigrao loše, no pod palicom Islanđanina odigrao je briljantno. Sad, jesu li njih dvojica razgovarala nasamo, ne znam, ali ako i jesu, onda je taj razgovor bio itekako djelotvoran. Drugi igrač koji je zasjao u punom sjajnu je Marin Šipić. Dugo ga nismo vidjeli tako raspoloženog u napadu. Svaka lopta koja bi završila u njegovim rukama bio bi pogodak, sedmerac ili isključenje.
Dagur je donio i mirnoću koju možda nije imao nijedan hrvatski izbornik do sada. Tu mirnoću, taj pogled "hladan kao led" prenio je na igrače koji odjednom nisu potonuli ako bi jednom ili dvaput pogriješili. Nema tu vike, galame, to od Sigurðssona nećete čuti. Nevjerojatno kako taj čovjek razmišlja svih 60 minuta. Ništa mu ne može promaknuti. Sve poteze koje je vukao imali su smisla, ali i učinka. Ne paničari ni kod minus pet jer za da je to samo trenutačno slabost koju će on vrlo brzu pretvoriti u prednost.
Sad, hoće li Hrvatsku na svim prvom velikom natjecanju, Olimpijskim igrama u Parizu, odvesti do medalje, ostaje da vidimo. Činjenica je da je preuzeo reprezentaciju koja je bila 11. na Europskom prvenstvu, koja je izgledala kao razbijena vojska. Jedan naš trener uspio je napraviti pothvat – Lino Červar. On je krajem 2002. preuzeo reprezentaciju koja je te godine osvojila posljednje, 16. mjesto na Europskom prvenstvu. Godinu dana poslije postao je svjetski prvak i to s većinom igrača koje je Josip Milković, njegov prethodnik, imao na tom EP-u. Pazite, Milković je u rosteru kad smo bili zadnji imao buduće svjetske i olimpijske prvake – Ivana Balića, Marija Kelentrića, Renata Sulića, Božidara Jovića, Vedrana Zrnića, Davora Dominikovića, Mirzu Džombu, Tonči Valčića, Slavka Golužu, Valtera Matoševića, Gorana Šprema i Peru Metličića. Lino je tu dodao tek Igora Vorija i Blaženka Lackovića koji ne bi ni išao u Portugal da se nije ozlijedio Zvonimir Bilić, koji je također bio na Milkovićevu popisu.
Hoće li Sigurðsson s ovim rosterom napasti medalju na Olimpijskim igrama, ostaje da vidimo. Puno je vremena, bit će dugačke pripreme, a ono što je sigurno je da kod Dagura nema sigurnih. Zvali se oni Duvnjak, Cindrić ili Karačić. Hoće li se ukazati neko novo ime? Teško, premda se nikad ne zna. Tu bi u obzir mogao doći još samo David Mandić, sjajno lijevo krilo i još bolji obrambeni igrač. A i riječi Andreasa Wolffa, vratara njemačke reprezentacije, koji je s Dagurom 2016. osvojio europsko zlato, dovoljno govore – Hrvatska će sa Sigurðssonom napasti zlato na svakom natjecanju na kojem će se pojaviti.
Ždrijeb 16. travnja
Olimpijski turnir nije tako jak kao primjerice Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Naime, među 12 reprezentacija ipak su se tu našle i neke, barem na papiru, slabije reprezentacije poput Japana i Argentine, a protiv ovakve Hrvatske bit će jako teško Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Egiptu i Španjolskoj. Vrh kvalitete na Igrama drže Francuska, Danska i Švedska. Dagur je postao jedinstveni trener u svijetu jer će igrati na svojim trećim Igrama s tri različite reprezentacije (Njemačka, Japan, Hrvatska), a još veći pothvat je što je s dvije reprezentacije izborio Pariz. prvo s Japanom, a potom s Hrvatskom koju je u međuvremenu preuzeo. Ždrijeb skupina je 16. travnja u Parizu, a Hrvatska je u potu 2 i jedino je sigurno da ne može igrati protiv Norveške. Najteža skupina bila bi s Francuskom, Danskom, Hrvatskom, Mađarskom, Švedskom i Argentinom, a najlakša sa Španjolskom, Njemačkom, Slovenijom, Egiptom i Japanom.
Ma nije samo to, uostalom Martinovića je odlično zamjenio Klarica nego dok si prije čekao da nešto napravi pojedinac sad sijeva sa svih strana, pa Dule je prije bio glavni sad rezerva to sve govori, mnogo jaka ova Hrvatska