U Red Bull Salzburgu strelovitom brzinom napreduje novi princ hrvatske nogometne dijaspore, 21-godišnji Marin Pongračić, jedan od najjačih aduta izbornika mlade reprezentacije Nenada Gračana uoči lipanjskih nastupa na EP-u u San Marinu. Prošle godine, u ožujku, u intervjuu za Max pitali smo tadašnjeg igrača Red Bulla Duju Ćaletu Cara kakav je nogometaš njegov suigrač Marin Pongračić.
– Godinu je dana mlađi od mene, odličan je nogometaš, igra na poziciji stopera, vrhunski je potencijal, čak i za A-vrstu. Rođen je u Njemačkoj, ali otac mu je iz Slavonskog Broda pa ima hrvatsku putovnicu. Vjerujte mi, Marin će biti odličan igrač – kazao nam je tada Duje.
Godinu dana kasnije, na gotovo identičan način o Pongračiću (koji je ovom zgodom, nažalost, bio nedostupan) govori izbornik Gračan.
– Stožer prati Marina, gledamo na DVD-ovima njegove nastupe i mogu reći da nagovještava veliki potencijal. Ima izvrsnu tehniku i znanje, ali i mirnoću neophodnu za stopera. Odlično se razvija i na njega najozbiljnije računamo za Europsko prvenstvo – kaže Gračan i dodaje:
– Marin Pongračić za nas nije nepoznanica budući da je već godinama u procesu i nastupao je i za mlađe reprezentacije. Ne znam je li, budući da je rođen u Njemačkoj, imao ponudu Nijemaca da igra za njih, ali on od prvoga dana nastupa čvrsto i odlučno, opredijeljen isključivo za Hrvatsku. Za nas igra s puno strasti, doživio sam ga i kao tvrdoglava momka, u pozitivnom smislu.
Olić poveznica s Marinom
Slažete li se s Ćaletom Carem da je Pongračić “materijal” za A-reprezentaciju?
– Svakako, sve što govorim usmjereno je prema njegovu usponu do najjače selekcije. Ima potencijala za igrača kojega ćemo uskoro sigurno vidjeti na najznačajnijoj sceni – uzvraća Gračan.
Je li primjerena usporedba s nekadašnjim izdancima dijaspore Šimunićem i Robertom Kovačem?
– Ne bih uspoređivao Marina i njih, ali on će sigurno ići njihovim putem – dodao je Gračan.
Marin Pongračić, rođen 11. rujna 1997. u bavarskom gradu Landshutu, kod nas je nepoznat budući da nikada nije igrao u hrvatskom klubu. Karijeru je počeo u pomlatku Bayerna, zatim je tri godine proveo u mladim selekcijama Ingolstadta, a iz tog kluba 2016. godine prešao je u München 1860.
U tom popularnom njemačkom klubu nastupao je u njemačkoj drugoj ligi, u kojoj je nastupio šest puta, a suigrač mu je bio Ivica Olić. Upravo će prvi Dalićev suradnik biti ključna figura u Marinovu usponu do reprezentacije jer redovito prati njegove nastupe za Red Bull Salzburg. Naime, Marin je od ljeta 2017., kada je za milijun eura prešao iz Zehcigera u RB, već 45 puta nastupio za austrijskog prvaka.
Taj div iz Bavarske, visok 190 cm i težak 95 kilograma, već sada je procijenjen na 7,5 milijuna eura (jednako kao i Tin Jedvaj) i četvrti je na listi naših najskupljih stopera, iza Lovrena (20 milijuna), Ćalete Cara (15 milijuna) i Vide (10 milijuna). Pojava Marina Pongračića u hrvatskom dresu nastavak je dobre tradicije regrutiranja klasnih nogometaša iz hrvatske dijaspore, procesa koji je počeo još 1996. kada je Berlinac Niko Kovač prvi put zaigrao za vatrene.
Bila je to akcija pod pokroviteljstvom tadašnjega glavnog tajnika HNS-a Zorislava Srebrića, koji je osobno išao u berlinski dom Kovačevih. Naime, Niki i Robertu trebao je samo okidač, netko tko će ih gurnuti u krilo Hrvatskom nogometnom savezu.
Kovači, iako rođeni u Berlinu, nisu imali njemačko državljanstvo, a njihovo priključivanje vatrenima jedan je od najznačajnijh dobitaka za reprezentaciju u cijeloj njezinoj povijesti.
Imali i izbornika iz dijaspore
Naime, Kovači su jedina braća na svijetu koja su zajedno nastupala na čak četiri velika natjecanja: EP-ima 2004. i 2008. te SP-ima 2002. i 2006. Uz to, Hrvatska je s Nikom dobila i legendarnog kapetana, a kasnije i izbornika koji je vatrene odveo na SP u Brazil.
Hrvatska reprezentacija možda nikada ne bi imala takvu snagu, klasu i nacionalni naboj da nije bilo prpošnih, silovitih, žustrih momaka iz iseljeništva. Ti legendarni momci, poput Šimunića, spomenutih Kovača, Petrića, Klasnića, Rakitića, sudjelovali su u postizanju najznačajnijih dosega nacionalne momčadi.
Tako je australski Hrvat iz Canberre Josip Šimunić nanizao čak 105 nastupa za Hrvatsku do onog “pomračenja” iz 2013. godine nakon utakmice s Islandom. Dečko iz Hamburga Ivan Klasnić svojim je pogotkom Turskoj u Beču u 120. minuti zamalo odveo Hrvatsku u polufinale Europskog prvenstva, u utakmici u kojoj su, osim njega, sudjelovala i braća Kovač, Šimunić, Rakitić i Petrić.
Hrvatska je pokušala dovesti iz inozemstva još nekoliko igrača hrvatskih korijena, primjerice Argentince Daniela Biloša i Darija Cvitanića te simpatičnoga plavokosog Francuza ličkih korijena Gregoryja Sertića, no oni na kraju ipak nisu završili u hrvatskom dresu. Pista je sad spremna i za Marina Pongračića; ali, kako vole reći izbornici mladih, korak po korak: prvo selekcija U-21, pa onda k Daliću. Na to nećemo dugo čekati.
Posebno poglavlje o herojima iz dijaspore pripada Ivanu Rakitiću, velikom domoljubu i emotivcu iz okolice Basela. Ivan je kao 21-godišnjak bio mladi švicarski reprezentativac i kao takav izložen golemom pritisku tamošnjeg saveza da ga pridobije za A-vrstu. No, Rakitić je, nakon upoznavanja s Vlatkom Markovićem i tadašnjim izbornikom Slavenom Bilićem, prelomio i zadao Švicarcima bolan udarac – počeo je igrati za Hrvatsku.
Od te 2007. godine Ivan je 102 puta nastupio za reprezentaciju i, usudimo se reći, uz Modrića, Šukera i Mandžukića najvažniji je igrač u povijesti hrvatske reprezentacije.
