Dugo izvan nogometa živi Dražen Boban (54), nekada igrač Dinama i Hajduka, brat slavnoga kapetana Zvone, svojedobno također veliki talent. Prof. Zdenko Kobeščak za Dražena će reći kako je bio vrlo blizu granice da postane veliki igrač.
– Idem povremeno na utakmice u Maksimir, pratim sve, a fokusiran sam uglavnom na mlade igrače. Nekako kao da vidim sebe u tim godinama, kako ti dečki lijepo sazrijevaju. U Dinamu mi se jako sviđa Gvardiol, mali Niko Janković mi je odličan, pa Šutalo. Tu trojicu vidim kao velike potencijale, dečke koji danas-sutra mogu igrati u Dinamu i raditi razliku – kaže nam Dražen Boban, vlasnik restorana Vinodol, uspješan poduzetnik, nedavno izabran za predsjednika Udruženja ugostiteljskih djelatnosti HGK.
Zašto niste preskočili onu granicu o kojoj je govorio Kobeščak?
– Imao sam svoj put, svoju profesionalnu karijeru, a ako netko profesionalno igra nogomet i od toga živi, onda možemo reći da je uspješan. E sad, do koje razine; možda je bilo određenih situacija kada mi je trebala veća podrška. Ali, ne bi se trebalo uspoređivati moju karijeru s bratovom. To mi je bio ogroman uteg, jer Zvone je, uz Robija u to vrijeme, bio izvanserijski talent.
‘Kobac’ me svemu naučio
Zvone je, to je znano, kao dječak bio u Hajduku, a Dražen je u to vrijeme već bio u Dinamovoj školi nogometa.
– Budući da je tata bio Dinamov povjerenik za Imotski, ja sam, nakon nastupa za selekciju Dalmacije, kao talentirani igrač bio došao u Dinamo. Zvone je za to vrijeme u Hajduku bio prepoznat kao talentirani igrač.
Znači, nije točno da u Hajduku nisu prepoznali njegov talent?
– Nije točno. Sergije Krešić inzistirao je da ostane u Hajdukovu internatu na stadionu, jer Zvone i Cuzzi tada su stršali od konkurencije, i Zvone je već imao sliku za registraciju. Budući da je Hajduk tada imao loša iskustva s nekim starijim igračima, taj internat je ukinut i htjeli su dati te klince da žive kod nekih obitelji.
Zašto Zvone onda nije ostao u Splitu?
– Pa zato što smo dinamovci. I nije istina da su Zvoni u Hajduku rekli da ima tanke noge, to su gluposti koje je netko proturio kako bi opravdao sebe ili opteretio trenera Krešića.
Dražen je u Dinamu bio u generaciji Jurčevića, Dražena Biškupa, Adžića, Ištvanića...
– Prvi trener bio mi je Miro Cvenk, a Zdenko Kobeščak je taj koji me napravio igračem. “Kobac” me svemu naučio. Sa 17 i pol godina bio sam priključen prvoj momčadi koju su vodili Vlatko Marković i Ivo Šušak.
Za Dinamo je u službenoj utakmici debitirao protiv tuzlanske Slobode 1986. godine...
– A Zvone i ja smo prvi put skupa za Dinamo zaigrali protiv Osijeka, kod Ćire Blaževića, dok sam kod njegova prethodnika Zebeca bio prepoznat kao jedan od najgorih i bio sam prebačen u drugu momčad. Poslije smo Zvone i ja zajedno igrali i kod Kužea, kada sam pola godine bio standardan igrač u sezoni u kojoj smo osvojili drugo mjesto u prvenstvu.
Ipak, između dvije sezone u Dinamu odlučili ste za odlazak u Hajduk. Poprilično iznenađujuće za jednoga od najvećih talenata Dinamove škole.
– Nisam izravno iz Dinama išao u Hajduk, nego iz Sturma. U Hajduku je trener bio Nadoveza, pomoćnik je bio Peruzović, a doveo me sportski direktor Jurica Jerković. Znate, nitko nije imun na poziv Hajduka. Kada vam se to ponudi, teško se odbija, jer Hajduk je ipak veliki klub, naš klub. U Splitu sam bio primljen izvrsno, kao da sam domaći igrač. Družio sam se najviše s Frankom Bogdanom, našim zetom Jurkovićem, Vučevićem, Grgicom Kovačem, Španjićem. U to vrijeme bili su u Hajduku i Pudar, Štimac, Bokšić, Jarni, Gračan...
Što vas se najviše dojmilo u Splitu?
– Ondje sam se realizirao kao igrač i to me vratilo u Dinamo. Da je Luka Peruzović tada postao prvi trener, možda bih i ostao u Hajduku, jer sam s njim imao dobar odnos. Dok s Nadovezom nisam bio u nekim odnosima. No, moja je želja uvijek bio Dinamo.
Hajduk danas iz vaše perspektive?
– Hajduk se u zadnje 2-3 godine digao, ali još kaska za Dinamom, jer nema toliku financijsku moć. A da bi klub egzistirao, prisiljen je jako brzo prodavati igrače, a onda nemate situaciju da igrač u svojoj 22., 23., 24. godini pridonese klubu i pomogne mu da se digne stepenicu više. Hajduk ima problem s tim. Dobro je za bijele što je došao Tudor, on je donio novu energiju, novu snagu, novu dinamiku, uz Stanića, Brbića i Kepčiju, jako su se dobro posložili. Pitanje je sada koliko će se moći skupa sve to održati, koliko će imati strpljenja. Sve dok je Hajduk drugi, ja mislim da bi se za sada trebali zadovoljiti s time. A sljedećih godinu, dvije, tri pretendirati na prvo mjesto.
Milan nije avantura
Na kraju, kakva je budućnost Zvone Bobana u Milanu nakon istupa u kojemu kritizirao vlasnika kluba?
– Zvone je dao veliki intervju u Gazzetti iz kojega se može iščitati puno toga. Sada u Milanu dolazi do situacije kada su na križanju putova; hoće li fond koji je vlasnik kluba znati kako i s kim dalje. Bojim se da nisu trebali ni ulaziti u to ako nisu željeli vratiti Milan tamo gdje mu je mjesto.
Je li Zvone pogriješio što je komotnu situaciju u Fifi zamijenio neizvjesnom avanturom u Milanu?
– Ne, ne može biti avantura prema klubu koji voliš. To je emocija, ljubav koja te uvijek privuče. Zvone je imao odličan status u Fifi, i ako govorimo o tome je li iz te komocije išao u neizvjesnost, onda jest. Ali avantura nije jer je znao u što se upušta. Zapravo su Maldini i on u vrlo kratkom roku oživjeli klub, dali mi karakter koji je klubu pomalo falio, putem Ibrahimovića koji je donio pobjednički mentalitet, i zapravo su vratili dostojanstvo klubu. Milan u posljednje vrijeme igra odlično. I sada treba imati strpljenja, klubovi se grade godinama, to je projekt koji traje, to nije prodaja cipela ili kave. Nogomet je specifičan po tome. A Milan je klub koji traži uspjeh – zaključio je Dražen Boban, koji sa suprugom Andrejom ima troje djece: 25-godišnju Anamariju, 22-godišnjega Marina i 16-godišnju Ivu.
Karijeru završio u Samoboru
Dražen Boban u Dinamu je nastupao u četiri sezone (1985./1986., 1986./1987., 1989./1990., 1994./1995.) i ukupno skupio 20 službenih nastupa i postigao jedan pogodak. Za Hajduk je igrao u sezoni 1988./1989. u kojoj su bijeli osvojili treće mjesto. Ima pet nastupa i jedan pogodak.
Dražen je još igrao za austrijski Sturm, ljubljansku Olimpiju, švicarske klubove Chiasso, Kriens i Delemont, zatim za Hrvatski dragovoljac i Samobor, u kojemu je 1997. godine i završio karijeru.
