Luka je zagrebački dečko, iz centra grada, iz Bauerove ulice. Kao dječak maštao je kako dostići slavu sjajnog češkog hokejskog vratara Hašeka, branio je za Medveščakove klince, bio i na trodnevnoj probi u Mannheimu. No, hokej je tada u Zagrebu bio u debeloj sjeni, a kako je ljevoruk, pozvali su ga u školsku rukometnu momčad. Jednog je dana njegova OŠ Matka Laginje igrala sa zagrebašima, uočio ga je trener Kazimir Ilijaš i nastavio je u Kutiji šibica. Na rastanku od hokeja bilo je i suza, no danas ne žali. Premda ga je put do nastupa u Areni vodio preko Čakovca, Bjelovara, Metkovića i Dubrave.
– Kalio sam se diljem Lijepe Naše, samo u Istri nisam bio. A već sam se vidio u Buzetu, ha, ha. Koristile su mi te posudbe, imao sam veliku minutažu, stalno sam igrao. I gdje god sam bio, svagdje sam bio odlično primljen – priča Luka o svom trogodišnjem stažu u Hrvatskoj ligi.
U Ligi prvaka je drukčije.
– Prvih je nekoliko minuta bila panika, onda sam sam sebi rekao daj sve od sebe, nemaš što izgubiti. Kad sam stao na crtu sedmerca, od Hvidta nisam gol vidio. Ali, dobro, ipak je nekak' ušla.
Danas svlačionicu dijeli s Balićem, Džombom, Tončijem Valčićem...
– Lijep je to osjećaj. Savjeti iskusnijih puno pomažu. Džomba mi je puno toga rekao. Kažem mu, Đole, samo mi govori. Normalno, više se družim sa svojim vršnjacima, sa Štrlekom, Špelićem, Kopljarom.
Bio je uoči EP-a na pripremama reprezentacije.
– Važno mi je što sam bio na popisu 28 igrača, reprezentacija je zakon.
Raković je desno krilo, na toj je poziciji gužva.
– Sve odlični igrači. Ali, vrijeme radi za mene.
