Bio je to dan za pamćenje za naš sport, za hrvatski te-kvon-do, a najveći za Taekwondo klub Marjan. U istom danu dvoje njihovih članova osvojilo je olimpijske medalje, Matea Jelić se pozlatila, a uspjeh karijere ostvario je i 25-godišnji Toni Kanaet osvojivši broncu u spojenoj olimpijskoj kategoriji do 80 kilograma.
>>> Ovo su osvajači prvih medalja za Hrvatsku u Tokiju
Probivši se kroz repasaž, nakon što je Sawadoga iz Burkine Faso pobijedio “na automat” (prekid u trećoj rundi kod 30:10), Kanaet je u borbi za treće mjesto pobijedio Uzbekistanca Nikitu Rafaloviča, dvostrukog svjetskog doprvaka. Nakon završnih 24:18 bacio se u zagrljaj svome klupskom treneru Veljku Lauri, popularnom Šiši, koji je s ovim također zaradio status trenera koji zaslužuje primati plaću kroz programe Hrvatskog olimpijskog odbora.
Ključnu prednost, koju više nije ispuštao, Kanaet je stekao u drugoj rundi (15:6). No, ni u trećoj nije stao jer su treneri od njega tražili da brani prednost napadima, a ne defenzivom, što je Toni savršeno proveo u djelo.
– Uzbekistanac je jako nezgodan. Ima sličan stil mojemu, to je nadmetanje prednjom nogom pa tko prvi nametne ritam, tko koga izmori, tko iskaže više želje. Ovaj put sam se nametnuo, stekao prednost i kasnije čuvao rezultat. U završnici sam stalno napadao da mi ne može ništa.
Kada je broncu osvojio, njegova prva izjava bila je ovo:
– Još ne znam što se dogodilo. Plan je bio dobiti Španjolca Garciju (n. a., bilo je 21:15) jer sam znao da s Rusom mogu teško izaći na kraj – kazao je Kanaet referiravši se na uvjerljiv poraz u četvrtfinalu od kasnijeg olimpijskog pobjednika Kramcova.
A ta je borba završila s obeshrabrujućih 0:22 i tehničkim prekidom s istekom druge runde. No, Toni se obeshrabriti nije dao:
– S njim sam se borio valjda deset puta i svaki sam put izgubio. Svaki sam se put nadao da mogu, no nije išlo. Nakon te borbe bio sam ljutit i rekao sam da ću sve pomesti ako treba, samo da osvojim medalju. I hvala Bogu to sam i napravio. Sav moj trud i rad isplatili su se.
Srećom, olimpijski sustav natjecanja nudi repasaž i on me povukao za sobom, na neki način me i spasio. Kada sam vidio da se on plasirao u finale, rekao sam sam sebi da ću dati sve od sebe.
Čak i nakon što je sišao s pobjedničkog postolja, Toni je izgledao iscrpljeno.
– Ja u ovakvom danu izgubim dva-tri kilograma. Za svaku borbu dajem sve od sebe, a moj stil borbe je takav da nastojim suparniku nametnuti ritam koji neće moći pratiti.
Europski prvak iz 2018. nije bio ni svjestan da je upravo postao prvi muški osvajač tekvondaške medalje za Hrvatsku. Prije njega to je pošlo za rukom četirima damama. Martini Zubčić i Sandri Šariću u Pekingu (2008.), Luciji Zaninović u Londonu (2012.) te Matei Jelić u Tokiju (2021.).
– Da, na to sam zaboravio. Drago mi je što sam upravo ja taj, no nadam se da će već sutradan biti još jedna muška jer kapacitet za takvo što ima i Ivan Šapina.
Priznaje Toni da je njemu odgoda Igara od godinu dana odgovarala, dijelom i zbog preboljene mononukleoze u 2019. godini.
– Kad sam shvatio da imam godinu dana za pripreme, odlučio sam poraditi na nedostacima i što bolje se tjelesno pripremiti. I uspio sam.
